Bio sam na dočeku Nove godine u jednom klubu i kada smo se smjestili za sto, na 5 metara od nas sam primjetio momka kako stoji sam za stolom. U prvom trenutku sam pomislio, kao što bi 90% ljudi, da će mu društvo uskoro doći. Međutim, kako je vrijeme prolazilo i bližili se ponoć, on je i dalje stojao sam i pušio cigaretu kao i prvi put kad sam ga ugledao. Smakinjao sam pogled, pokušavao sam kao i drugi da ga ne primjećujem i da ne marim za njega. Ali valjda ono nešto ljudsko, majku mu, nije mi dalo da to ignorišem i da se pravim lud. Prišao sam mu, pozvao ga za naš sto i sa nama je ušao u novo ljeto. Lijepo smo se proveli i sve je bilo divno.
Međutim, njegov slučaj, on sam i taj doček me natjerao da više razmišljam o ljudskoj duši i o moralnim vrijednostima našeg društva. Možda je tu bilo još nekih koji bi ga pozvali za svoj sto, ali iz nekih razloga nisu. Ne mislim sebe prikazati kao dobročinitelja, dobrog čovjeka ili ne znam ni ja šta. Zanima me samo to da li smo se stvarno doveli dotle da neko pored nas stoji sam za stolom, na dočeku Nove godine, trenutku kada smo sa voljenim osobama, kada se dobro provodimo, a da mi mirno gledamo kako neko sam, bez društva dočekuje novo ljeto i da nas ne pojede nešto iznutra. Da li mi imamo imalo duše?
Razmišljajući tako, shvatio sam da je taj momak sve ono što smo mi danas. Da se u njemu ogledaju dva strane našega društva. Oni odbačeni, dobri i oni zli, nemoralni. Još jedan lik iz djela svih naših velikih književnih imena da su ljudi koji su bili drugačiji, dobri, neiskvareni uvijek bivali odbačeni od društva, neshvaćeni. Da su ti dobri ljudi uvijek sami, da nemaju s kim da isprate staru, a dočekaju novu godinu. Ali ono o čemu ovdje želim da pišem su oni koji su bili oko njega. Oni koji ga nisu primjetili, iako su ga vidjeli. Koji ga nisu pozvali za sto jer su imali predrasude, oni koji su ga proglasili ludim iako ga ne znaju… Da li bi se neko stvarno mogao grliti, ljubiti, nazdravljati u ponoć, a da zna da neko stoji sam, bez igdje ikoga u tom trenutku, gledajući to i pušeći cigaretu koja mu je jedini drug?
Dok god ne pogledamo sami sebe i ne shvatimo koliko smo nesolidarni, nezahvalni, čangrizavi, neambiciozni, bićemo društvo koje je na najnižim granama morala. Ako uskoro ne promjenimo naše navike, naša shvatanja, ako roditelji uskoro djecu ne počnu da uče pravim vrijednostima možemo da očekujemo novi potop. Ali tada bi Nojeva barka bila prevelika… tada bi bio dovoljan jedan mali čamčić za spasavanje.
Sve ovo što nam se dešava možemo smatrati da nam je to kazna za ono kakvi smo mi danas… I loša ekonomska situacija, velika razlika između bogatih i siromašnih, nepravda, prirodne katastrofe… Sve to su posljedice našeg ponašanja, naših osobina. Svojim primitivizmom, neprosvjetljenošću, nevaspitanjem doveli smo se tu gdje se danas nalazimo. Pametne, drugačije i vrijedne ljude proglasili smo za ludake, budale i probisvjete, a tako su ih nazvali baš takvi. Pustili smo da nas neuki i nemoralni vode i da upravljaju našim životima.
Ovo sve što nam se dešava nije kazna od Boga, to je samo opomena. Ali ako uskoro ne promjenimo svoje navike, svoje razmišljanje i ako ne postanemo humani, solidarni, pozitivniji tek onda će nam usljediti kazna.
Jer ako smo tolike patriote i ako toliko volimo svoju otadžbinu, moramo shvatiti da u osnovi naše nacije je pravoslavlje. A mi nemamo ni trunku pravoslavnih i hrišćanskih vrlina danas. Malo ko je razumio riječi patrijarha Pavla ,,Budimo ljudi”, koje zvuče jednostavno. Zapravo one nose veliko breme i imaju mnogo veću pozadinu. One znače da moramo biti sve ono što danas nismo. Da moramo biti hrišćani, da moramo pomoći onome u nevolji, da ne odbacujemo nikoga bez obzira na njegove mane, da branimo svoje ognjište ne preko društvenih mreža, nego tako što ćemo učiniti nešto za svoje naselje, selo, ulicu, grad… Veoma je bitno da prestanemo misliti samo na sebe i da samo sebi korist priuštimo, moramo misliti i na one pored nas. Moramo prihvatiti različitosti, da nismo svi isti. Moramo propovjedati poštovanje, slogu i ljubav.
Možda će neki čitajući ovaj tekst misliti da podržavam ove ili one. Ali ja zapravo podržavam ljudskost! Podržavam svakoga ko će učiniti nešto dobro za svoj grad, zemlju, svakoga ko će biti rodoljub. Uz svakog sam ko će pomoći nemoćnima, slabijim od sebe i svakoga ko je drugačiji.
Pod drugačijim danas ljudi smatraju odmah gay populaciju ili neku manjinu. Ali danas smo se doveli u tu situaciju da pod pojmom ,,drugačiji” se smatra onaj koji čita knjige, koji sluša klasičnu muziku, osuđuje nasilje, ne podređuje se masi i ko ima iole drugačije mišljenje. Doveli smo se u tu situaciju da su drugačiji oni kakvi trebamo biti. A teško svakom narodu i naciji koja se dovede u tu situaciju. Nema takve ekonomske krize, takve napravede, ni takvog zla koje može uništiti jedan narod ili naciju kao kad ona izgubi svoje osnovne moralne, hrišćanske vrijednosti.
Počnimo od sebe, od svoje kuće, svoje ulice, svojih misli i ubjeđenja i onda možemo krenuti u obnovu naše države. U borbu za slobodu, pravdu i bolji život. Jer samo čovjek sa pravim vrijednostima, sa normalnim razmišljanjem može donijeti nešto novo, nešto bolje i normalnije zajednici.
Nemoralnih je uvijek bilo… Ali to je naše prirodno okruženje, to je prirodno stanje svijeta i da nema te različitosti, ne bi postojalo ni nas. Ali moramo broj takvih smanjiti i od takvih ljudi izvući nešto korisno za društvo. I te ljude pokušati iskoristiti za dobrobit svih. Ne smijemo nikoga osuđivati, odbacivati, prekoravati, jer onda ta osoba sve više ulazi u taj nemoral.
Svašta nam se dešavalo i svašta smo vidjeli, ali još nije kasno. Nije kasno za promjene, da sami sebe promjenimo i da našu djecu naučimo pravim vrijednostima i ljepoti života. Još možemo mnogo toga učiniti za naše društvo i našu državu. Ali moramo početi od sebe samih.
Pogledati se u ogledalo, zaviriti u svoju dušu i sve svoje loše navike i vrijednosti pokušati promjeniti i ispraviti na bolje. Na bolje zbog sebe, na bolje zbog svih nas!