Iako tek trebaju snijezi da zabijele tvoje doline i brda, ti si zemljo moja, već odavno utonula u san. San dubok kao koma, a impulsi tvoji su linija. Mada, kažu ima nade. Tiho, ali kažu.
U borama tvojim ispisani su vijekovi tvoje hrabrosti i ponosa. Mnogi su vjetrovi savijali tvoja stabla, ali korijeni su ostajali čvrsto u zemlji.
Zemljo moja, država od tebe, siroticu stvori. Svu tvoju čeljad pusti u bijeli svijet. Pusti ih raširenih ruku iz tvog zagrljaja. Ostaješ sama… I sve je postalo pusto. Tišina još samo kazaljku sata nije pobijedila, a i ona je na izmaku. Vrijeme nije stalo, još uvijek teče, ali do kada će, ne zna se.
I mnogi te vole, zemljo, zaista. Vjeruj. Samo, država im nije dala da ostanu s tobom. Rulja vlada. Rulja osvaja. Rulja, zemljo moja.
I zora će brzo svanuti. Budi se, zemljo moja! Budi se, brzo će zora! Sat je pri kraju. Pet do dvanaest otkucava! Ustani, molim te!
Jer, bojim se, zemljo, ako ti budem morao reći laku noć, da ćeš zauvijek u mraku ostati.