Ovo je doba griže savjesti. Širenje vijesti o šteti koju, kao ljudska vrsta, pravimo planeti je dalo dva rezultata. Neki su se digli da spašavaju stvar, a neki su pak nastavili da žive kako su navikli, pravdajući svoju ljudskost imanjem, eto bar te, griže savjesti.
Čuvanje prirode je još uvijek pitanje izbora. Možeš da baciš smeće u kontejner, a možeš i u potok. Zaista, rijetka su mjesta u ovim našim krajevima na kojima ne možeš da ostaviš neko smeće.
Smeće u gradu i ne boli toliko, nekako i ide uz sivi asfalt i zapišane ćoškove, ali u prirodi, onoj koja se čini netaknuta, tamo smeće baš nekako teško padne.
Nekad se čini nemoguće proniknuti u um čovjeka koji je uprznio, recimo, predivnu planisku stazu do Lukomira na Bjelašnici. Kilometri čiste prirode, pa niotkuda flaša kokakole. Kako neko uopšte može zaboraviti nešto u prirodi? To je kao da legneš na majku, malo se mazite, i onda ustaneš, a na njoj ostaviš džemper ili šolju sa čajem. Kako ljudi ne osjećaju tu prirodu svojom? Kako ne vide da je živa, i kolika je, kao ogromna majka. Majka Priroda.
I onda dobismo situaciju da ovi koji vole prirodu mrze ove koji je uništavaju, pa dolazi do neprirodne situacije brat na brata (a možda nema ništa prirodnije od toga). Ne može dužnost ljubitelja prirode biti da prezire takođe njenu djecu, „neljubitelje prirode“. Kao u priči o dobrom sinu i problematičnom sinu, dužnost dobrog sina je da brine o obojici.
To, da je taj neposlušni, destruktivni, zabludjeli sin takođe dijete Majke Prirode, i zvanične prakse prepoznaju.
Organizacije koje finansiraju projekte zaštite prirode u startu kažu – ništa bez lokalne zajednice. Ako ljudi koji žive na tom podneblju ne vide sebe u toj ulozi, to neće uspjeti. Ako oni još uvijek furaju problematični odnos inaćenja majci, besmisleno je pokušavati. Ljudi se prvo moraju pomiriti sami sa sobom, u svojoj glavi, a onda će mirenje sa životnom sredinom doći samo.
U tom smislu društva u turbulentnim vremenima dovode u pitanje goli opstanak, zvanični identitet, pa egzistencijalna pitanja čovjeka dovode u stanje stalne jurnjave za samim sobom, svojim statusom, pravima, vlasništvom, osnovnim potrebama. U takvim vremenima majka, što biološka što prirodna, pada negdje u zapećak, da sačeka „bolja vremena“. Uostalom, sama povezanost sa zemljom, teritorijom, svojom livadom iz djetinjstvs, iz temelja je poljuljana. Ljudi odlaze u druge zemlje, daleke krajeve, svačiji i ničiji, a spone prema svojoj zemlji sijeku da im bude lakše. Zato nije čudo što su ljudi nemarni. Bacaju besmislene stvari na besmislena mjesta, zlostavljanje životinja, sva ta suluda ponašanja, to ništa nije čudno, jer je ovo društvo neprekidno pod udarima i nije pri sebi. Ne zna ko je ni kako se zove, ni koja mu je kućna adresa.
Dok Njemačka podiže ekološke standarde, mi trljamo ruke zbog njihovih starih dizelaša. Naš profit još uvijek nema veze ni sa onim što imamo, što možemo da zavrijedimo, već ono što se u nekoj „razlici kurseva“ može ućariti.
Lokalna zajednica je fizički tu, ali je mentalno u Njemačkoj ili Austriji, na privremenom radu, ili po mogućnosti zauvijek, pa je i tu ta fizička spona izgubljena, jer ljudi prosto žele pobjeći što dalje. Da bi lokalna zajednica koja je fizički tu bila i mentalno tu, ona mora pogledati samu sebe, kao mlada za udaje, vidjeti šta na njoj vrijedi, i kako može time da se proda. Način na koji se to trenutno radi liči na trgovinu bijelim robljem, a način na koji bi trebalo da se radi je dobrovoljna udaja dobre miraždžike. To znači istakni svoje vrline, razdvoji šta je za pokazivanje a šta privatno, šta se prodaje a šta se čuva, i kako da iz svega toga izađe što više zdravog potomstva.
Uzmimo da je Bosna jedan veliki nacionalni park. Uzmimo da zajednice u unutrašnjosti mogu postati odmarališta, izletovališta, i instituti za naučno-istraživački rad. Uzmimo da relativna nepristupačnost zbog loših puteva i gašenje industrije idu na ruku ekološkom preporodu zemlje, imamo i problem sa domaćom poljoprivredom koja ne može da izađe na tržište od silnog uvoza, pa i sama pribjegava smanjenju kvaliteta namirnica da ostane konkurentna. Zamislimo da fura organsko, autohtone sorte i ekskluzivnu proizvodnju, sve više mladih se vraća prirodi i poljoprivredi. Vide da je tu lova.
Zamislimo da naša zemlja bude prva u regionu u uvozu električnih automobila. Zamislimo društvo koje, svjesno svoje prirode, osigurava sebi i svom potomstvu sigurniju budućnost. Takva društva već postoje, a mogu li se razviti na ovom Balkanskom vilajetu, zamislimo da mogu.
Za početak je pripadnicima starije generacije dovoljno poručiti da se od svega može uzeti lova. Ali bez griže savjesti. I mi ekološki i mi konzumeristički nastrojeni možemo mnogo bolje proći ako se okrenemo mami Prirodi. I političari će moći više krasti, ali bar nek kradu od domaćeg proizvoda a ne dizanjem kredita u ime naših unuka, ili bacanjem bisera pred svinje.
I onda zamisli, tako jednu ekološku inicijativu, i kako pokušavaš seljanima objasniti na koje sve načine mogu da učestvuju u boljem, ljepšem, zdravijem sistemu i životnom standardu, a oni te blijedo gledaju.
Koliko su građani bolji, vidi se po ulicama gradova.
Eto zadatka za sociologe – kako našeg čovjeka naučiti da prepozna bolje? Kako iskoristiti prirodu za povezivanje podijeljenog društva, i kao rezultat dobiti – očuvanje i održivu eksploataciju te prirode?
Postoji li neka strategija, neka metodologija, neka fora da se sva ta priča popularizuje preko društvenih grupa, svih raspoloživih medija, hoće li nam je neko posuditi, ili treba da razvijemo svoju. Da je razvijemo kao prirodnu reakciju na dešavanja koja će ovako bezglavo da srljaju još dugo, jer zakoni su tu, i sve je već izmišljeno, ali u nama je problem, u našem preživljavanju od danas do sutra, i nemanju vremena da vidimo ko smo i gdje smo.
Kraće rečeno, budi ekolog jer se isplati.