Brojač Granata

Iz ratnog dnevnika 92. 
,,Samo rat ne zvoni kad ulazi u domove ljudi
Uđe kao da je to njegovo pravo
Ljudi prestanu čekati dobre susrete,, (Izet Sarajlić)

U svojoj poeziji, još osamdesetih godina, čika Izet mi je rekao ,,Na sve spremna budi,,
Čitajući Njegova pisma koja je pisao prijateljima, vrlo rano sam shvatila šta treba da činim da nikad ne izgubim svoje. Shvatila sam i ono najteže, kako da pamtim one kojih više nemam. Milu su zmajevi prokleli na Sarajevo, ali kad me je rodila, Ona se zaklela meni da će joj moje ime biti jedina i najgromkija riječ koju će ikad izgovoriti. Zbog toga, ja sam se zaklela Njoj da ni milimetar neću odstupiti od koda koji je nosila u svojim krvnim zrncima i da ću bistrih očiju gledati svijet oko sebe uzvraćajući istinom onoliko koliko sam je spoznala.

Sarajevo možda nije grad u kojem je sve moje (ako izuzmem svojih prvih dvadeset godina zvučaću kao pola čovjeka) ali je i dalje grad u kojem uvijek mogu naći nekog od onih koje volim i koji će uz pregršt zagrljaja i sami shvatiti da li sam ili nisam sama do očajanja. O lirici nedostajanja meni nisu trebali govoriti ni Ljermontov, ni Puškin, ni Jesenjin ni Prever, sve što je trebao, vizionarski, rekao je Sarajlić. 
Mila je skrila moje ratne dnevnike u plavi kofer sovjetske proizvodnje, i imala sam, poslednjih dvadeset godina nekih nagovora da ih dam na čitanje, ali ja sam to vješto izbjegavala ni sama ne znam zbog čega. Ili znam. Zbog potresnih datuma koji su se nalazili u njima. Svakog decembra, inje kad krene šarati freske, meni se priviđaju anđeli, i znam da bi se neki ljudi naprosto obradovali tom mom duhovnom preporodu koji bi me konačno iščupao iz opsenarskih komunističkih svjetonazora i ralja, al ja zrno soli još uvijek teško pronalazim u svetoj tajni pričesta, i oprost dobijem tek kad ga izbacim iz svog oka. Svakog decembra uredno odćutim priču o Stoji Lukinoj i Njenom Brojaču Granata. Ovoga puta ću je napisati.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Prvo ću se osvrnuti na ovaj decembar 1992 u kojem pominjem Boga , djetinje se nadajući, da će nas on spasiti, jer to su bili dani u kojima više nikome niti ičemu nisi mogao vjerovati, pa je i u djetinjim razmišljanjima negdje bio potreban veliki Tvorac kome bi smo se mogli obratiti u pauzi između dva ispaljenja. I neka mi niko ne kaže kako nemam dokaz da je u jednom danu, na mjesto gdje su živjeli ljudi, civili, ispaljeno četrdeset granata. ,,I dok pada četrdeseta od *naših svakidašnjih* granata, ne možeš me natjerati da te mrzim Svijete, uzalud se trudiš,, Pazarić, decembra 1992 godine. Ovaj zapis je takođe i dokaz da djeca ,,mojih godina,, nisu poznavala mržnju.

Stoja Lukina bješe sa Stupa davno došla u Pazarić. Sa sobom je ponijela i svog malog sina kojeg je rodila izvan braka, i tom odlukom postala zakleti neprijatelj svog oca Luke, koji, kao čestiti domaćin, nije mogao podnijeti takvu sramotu i protjerao je svoju kćer, zabranivši joj prilazak roditeljskoj kući, majki i sestrama. 
Mali sin zvao se Bojan. Bio je plav, krupnih bademastih očiju, vazda nemiran i vazda nasmijan. Rasli smo zajedno. Stoja Lukina se ponekad viđala sa sestrama krišom, negdje na pola puta, sa mojom Milom viđala se svaki dan da joj prenese novosti iz ,,komšiluka,, i svako jutro je budila na posao dok ne izludi, a onda bi obje trčale preko neke livade mašući ,,graci,, koji bi se uz škripu kočnica zaustavljao da pokupi dvije ludače. Poslije takvih scena, Stoja bi došla uveče i uvrijeđenim glasom rekla
,,Znaš šta Crnogorka, došla sam da ti kažem da te više stvarno neću buditi na posao,, Milin odgovor bi glasio ovako ,, znaš šta Stojune, ti i kad umreš, ja ću tebe zakopati ovdje ispod mog prozora, da me i mrtva možeš buditi,, i tako bi leglo pomirenje uz kaficu i činjenicu kakva je važna neraskidivost lebdjela između njihova dva svijeta. Bojan i ja smo imali drugarstvo i nikad se nismo posvađali. Jednom smo pekli nenačeto kestenje ubačeno u rernu slavnog smederevca. Kad su jadni kesteni počeli da pucaju, bilo je strašno i Boki je počeo plakati govoreći mi kroz suze ,,poginućemo,, Tačno deset godina kasnije, ostvarilo se. Bojan je svaki dan brojao granate, i ne mogu prežaliti što je u toj neobičnoj statistici decembra 92, zauvijek zapeo možda negdje kod dvocifrenog broja. Naspram prozora tačno, stajalo je stablo. Dunje koje nije imao ko da pobere i stavi na ormar, bile su prekrivene snijegom i injem i virile kao mala žuta sunca prkoseći srebrima decembra. U tim djelićima sekunde, kao u nekom spiritualnom entitetu u koji je duša već bila zalutala, jasno sam vidjela kako se stablo izvalilo iz korjena dok su se dunje kotrljale po snijegu. Geler se na krilima fijuka, probivši prozorsko staklo, zaputio pravo među moje oči, a Bojan se pomjerio da izusti broj, i dočekao ga svojom djetinjom lubinom samo tren prije nego što bi se zaglavio u moj očinji vid. Pobijelio je kao zid i ta vječnost u kojoj je njegovo tijelo padalo pred moje noge, biće jedina sa kojom ću morati živjeti do kraja života. Svakog decembra. Geler je tog dvadeset petog, zauvijek prekinuo Malog Brojača Granata kod broja dvadeset pet, pokidavši tanane niti života, uz zadnje riječi koje je prošaputao nesretnoj Stoji Lukinoj ,,majko nemoj plakat,, Umrla je brzo poslije Njega jer više nije imala ničega na ovom svijetu što bi joj dalo razlog da nastavi. Ne znam da li ih je stari Luka sreo negdje tamo iza obzora, ili još uvijek od vrhovnog komandanta traži pomilovanje zbog svega pogrešnog čega se odrekao za života. A ja ću, poput Sarajlića samo reći, ovo je jedina priča za koju bih mogla reći da bih voljela da je nikad nisam napisala. Jer mi je stajala na duši sve ove godine. A pucali su…Moji, Tvoji, Njegovi i crnili se snjegovi te devedeset druge. Mimo djetinje statistike mog nikad prežaljenog Brojača Granata, u stvarnoj statistici stoji B.B. civilna žrtva građanskog rata u BiH. Mjesto pogibije: Pazarić. Datum: 25 decembar 1992, kad je bio pao snijeg po dunjama. Vrijeme smrti: nakon oprosta. Uzrok smrti: čeličnim svrdlom gelera probijena lubina. Razlog: u besmislu rata spašena drugarica.

PS Uz dužni pijetet prema svim žrtvama prethodnog rata, nemoj dragi čitaoče, da ti padne na pamet, da u ovoj priči vidiš ikakvu drugu konotaciju, osim one koja je zanavijek obezvrijedila sve ratove i razloge za ubijanje malih nejakih lubina koje nisu tražile…ni da se rode, ni da umru učeći kobnu ratnu matematiku. 
B.B. uvijek ćeš mi nedostajati bademasti dječače i nadam se da ćemo se jednom opet sresti, kad dozriju kesteni.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije