Sjedili smo nedugo zatim u “Cuba Libreu”, Michelle, Kokolo i ja. Novac je već neko vrijeme bio u opticaju i što se toga tiče bili smo mirni, ali ipak nas je progonila jedna pomisao. Pomisao na Električara. Od dana, odnosno noći kada smo shvatili koliko smo propust napravili ostavivši ga u životu, u stvari kad malo bolje razmislim nije to ni bio propust, koliko je bila Električareva mudrost. Donijeli smo odluku da ćemo ga pronaći i likvidirati, toliko smo to ozbiljno mislili da je Kokolo odmah nakon donešene odluke pohitao da ga idemo tražiti. Michelle je sve to nijemo posmatrala, dok sam ja drukčije odreagovao, a moja reakcija će se na kraju ispostaviti odlučujućom. Naime, nakon Kokolove užurbane reakcije, rekao sam mu da se smiri, da mi trebamo čekati, a da će nas Električar zasigurno posmatrati. Nije da se hvalim, ali tada sam shvatio da imam dar vladanja kriznim situacijama. Pomislio sam kako se neki ljudi dugo godina obučavaju da bi umijeli vladati kriznim situacijama, a kako ja eto samo tako imam taj dar, a boli me kurac za njega, odnosno bolio me, sve do sada. Kokolo je poslušao moj savjet i čekali smo tako skoro mjesec dana, sve do dana kada je održavana redovna mjesečna skupština našeg fudbalskog kluba. Nakon skupštine Michelle, Kokolo i ja ostali smo sjediti u prostorijama kluba, popratna aktivnost bila nam je pijuckanje viskija uz izraženu dosadu na našim licima. Tako je bilo sve dok sekretar nije pozvao u prostorije u kojima smo mi boravili, rekavši da nas traži jedan osiguravajući agent. Kokolo je potom otišao do toaleta, a Michelle mi je rekla da predosjeća da je došlo vrijeme da se suočimo s Električarem i da bi ovo mogao biti on. Njeni predosjećaji ispostavili su se tačnima, bio je to on. Ušao je u kancelariju i pozdravio nas uz naglašavanje naših pravih imena. Nije to bila baš ugodna situacija, Kokolo je i dalje bio u wc-u. S obzirom da se on nikada ne zadržava u wc-u preko pet minuta, koja god nužda bila u pitanju, znao sam da nešto smjera. Uz gestu lažne dobrodošlice Michelle i ja pozvali smo Električara na razgovor. On nam je rekao da u svom posjedu ima jednu osiguravajuću kompaniju, te da bi nas za izvjesnu policu koju bi mu mi platili ostavio na miru, te nitko ne bi saznao za našu ostvarenu zavjeru. Pokušali smo ostaviti dojam na njega da smo zainteresovani za plaćanje i što više oduljiti ovaj razgovor čekajući Kokolov potez. U trenutku kada sam ponudio Električara pićem Kokolo je izašao iz toaleta i izgovorio sljedeće: “Prijatelju, ne treba nam osiguranje. Naime, nas već osigurava jedna osiguravajuća kuća, a pošto znam da te zanima i koja reći ću ti ime. Zove se Dvije tetke.” Michelle i ja samo smo se gledali, ništa nam nije bilo jasno, dok je Električar bio blijed kao krpa. Očito je znao o kakvoj osiguravajućoj kući se radi, te se pomirio sa saznanjem da njegova namjera nije uspjela, te da mu je kucnuo čas.