Sljedećega jutra probudih se u zagrljaju žene, s obzirom na prethodnu burnu noć i na mamurluk koji je nastao kao posljedica te iste burne noći, trebalo mi je nekih deset minuta da se sjetim njenog imena, Michelle. Pogledao sam na sat koji je pokazivao tačno 8:00 ujutro, nisam znao gdje se nalazim, otišao sam do toaleta da pomoću hladne vode pokušam ublažiti mamurluk, te sam pri razgledanju ugledao ručnik na kojem je pisalo “Hotel du Vin&Bistro Newcastle”. Mamurluk nisam uspio ublažiti, doduše ni metoda mi nije bog zna kakva, ali za početak bar sam znao gdje se nalazim. Obukao sam se, izašao iz toaleta i ugledao Michelle obučenu u lijepu prozračnu dnevnu haljinu, znam da to nije sinoć nosila, ali nije me uopće ni zanimalo odakle joj. “Zvao me Kokolo, hoće da se nađemo za sat vremena u Revolutionu” rekla je, razmišljao sam povezivao naziv lokala u kojem smo sinoć bili sa nazivom lokala u kojem trebamo biti za sat vremena, “Cuba Libre”, “Revolution”, hmmmm u najmanju ruku sam pomislio da je Kokolo neka reinkarnacija Ernesta Che Guevare. Pozvali smo taksi i rekli na koje odredište želimo da nas odveze. Taj dan sam shvatio da između balkanskih taksista i taksista na britanskom poluostrvu nema ama baš nikakve razlike (čast izuzecima), te sam u onom trenutku kad mi je opsovao majku nakon što sam mu platio, a nisam imao da mu udijelim bakšiš, morao da napravim taj korak, korak koji za nekoga drugoga možda i ne bi bio, ali za mene je definitivno bio ulaznica u svijet kriminala, razbio sam mu njušku. Michelle je bila ponosna, primijetio sam to tek poslije dok smo sjedili sa Kokolom u “Revolutionu”, gledala me kao zaštitnika, a ja sam mudro šutio, umišljajući da bi to isto uradio i Michael Corleone u kumu samo da je kojim slučajem sve ovo što nam se desilo bilo predviđeno scenarijem toga filma. Kokolo nas nije svako onako, na kafu, imao je za nas zadatak. Rekao mi je “Nisam ja tebe džaba zvao da dođeš ovamo. Šta je, šta si se usrao? Prijatelju moj, još dok smo bili djeca bili smo nerazdvojni, kada sam ja odlazio u Britaniju, ti si ostao da se kupaš u onoj balkanskoj bari, a ja sam se zavjetovao da ću te dovesti ovamo kada i sam stanem na noge i da ću od tebe napraviti čovjeka za kojeg će znati cijela Europa.” Michelle se samo smješkala, ona je za sve znala, ona je Kokolova desna ruka, to nisam znao, sve do ovog susreta u “Revolutionu” kada mi je priznao da se samo njoj vjeruje kao meni, priča je sva bila u fazonu “ti si mi brat, ona mi je sestra, mi smo familija.” Obradovalo me to, prvenstveno za to što mi je moj brat Kokolo na neposredan način dao do znanja da nikada ništa nije imao sa Michelle, ne bi on to učinio da me nije znao u dušu i da nije istina da me voli kao brata. Da odmah razriješimo misteriju, Kokolo je teoretski bio čovjek komunističkih ideala i iz tog njegovog nazovimo ga tako komunizma izrodilo se i to da u vlasništvu ima lokale s imenima “Cuba Libre”, “Revolution” i još masu njih za koje ćemo saznati kasnije. Praktično, Kokolo je bio mafijaš, al opet mafijaš komunista. Čudna kombinacija, čak i za mene. Prvi zadatak koji smo ja i Michelle dobili bio je infiltrirati se u jednu skupinu kladioničarskih magova koji se okupljaju na hipodromima diljem Britanije, a njihovo sljedeće okupljanje zakazano je za sedam dana tj. u sljedeću nedjelju u Londonu, cilj je bio jasan: uništiti skupinu i uspostaviti monopol u klađenju. Glavni među njima bio je Ahmed Džindo, u narodu kod nas, a i kod njih poznatiji pod nadimkom “Tigar iz Kladnja”. Poznavao sam ga i nije mi bilo baš drago što ću ga opet sresti, ali moderne metode prerušavanja barem mu neće dati da me prepozna. Michelle je mislila da će ovo biti lagan zadatak. Narednih šest dana proteklo je u razrađivanju planova za infiltraciju unutar spomenute skupine i smišljanje priče kojom ćemo im se prikazati kao veliki poslovni partneri.