Prilikom moje nedavne posjete Britaniji, konkretno Newcastleu doživio sam jedno neobično, a boga mi i pomalo neugodno iskustvo. U Britaniju sam se zaputio da malo posjetim stare drugove sa kojima više ne dijelim zajednički životni prostor, a i zato jer sam to oduvijek želio da učinim ali nisam bio u prilici. Prvo što sam vidio kada sam stigao u Newcastle bio je “The Tyne Bridge”, jedan klasični industrijalistički most izgrađen 20.-ih godina minuloga vijeka. Pri tom prvom susretu nisam mogao ni naslutiti da ću tamo, na tome mostu kompresirati sve svoje životne uspomene u jedan mali zip folder. Drugo što sam vidio bili su peroni na željezničkoj stanici Newcastlea i moji drugovi koji me ushićeno čekaju, vjerovatno znate kako izgledaju ti susreti nakon dvadeset godina, nešto tipa: “Hej Mišel, ostao si isti, samo si dvadeset godina stariji…”. Nakon prvog susreta i uspostavljanja starog načina komunikacije, koji je ipak morao malo ishapjeti nakon dvadeset godina (dugo mu treba da ishlapi, a malo da se ponovno uspostavi) krenuo sam sa svojim drugovima u njihov stan. Znate, oni nisu baš klasični balkanci koji u Britaniji ribaju zahode, kuhinje ili nešto slično, ne, oni su oni koji te iste zahode prljaju, natjeraju nekoga da isprlja te kuhinje tako što će zadovoljiti njihove gurmanske prohtjeve, ukratko oni su jedni od rijetkih balkanaca koji vani žive na visokoj nozi i koje uopće ne zanima položaj njihovih zemljaka na Zapadu kao ni u krajevima iz kojih potječu. Žive slobodarski, izvode najljepše žene, sjede u najboljim restoranima, voze najskuplja kola, moram priznati da sam kada sam krenuo na put bio veoma sretan što ću se određeno vrijeme kretati u takvim krugovima, a potajno sam se nadao i da će moji drugovi biti velikodušni i ponuditi mi priliku da ostanem s njima, te da se prilagodim “high standards” životu.