Prije par mjeseci u razgovoru sa poznanikom iznesoh mu svoje mišljenje kako jedan naš zajednički poznanik više nije bitan niti zavrijeđuje moju pažnju. Tome je kumovalo par argumenata vezano za ponašanje tipičnim za naše krajeve. Iako upoznat sa argumenatima poznanik se ne složi i zaključi da je to sve OK jer znamo se sa njim od malih nogu pa i sve što se u međuvremenu događalo nije ni bitno jer je on tobože prosta duša koja je činila što i većina samo je on eto uhvaćen ili o njemu se raspričalo.
Nikako me se ne tiče ali poznanik se razveo, maltretirao je neke druge žene, uhvaćen je u krađi na poslu, posuđivao je nije vraćao itd. Iz svih se situacija izvukao amnestiran kako nije procesuiran ni za jednu od pomenutih zavrzlama iz svoga života. Švalerka ga je prijavila policiji pa su se razišli, sa ženom se fino razveo čim je došao do para, firma mu je oprostila krađu pa se sporazumno rastaše, dugovi su zastarili a i bili su sitni pa mu danas niko i ne zamjera. Sve u svemu pravi hohštapler. Krediti iz djetinstva su se ispucali i meni lično taj ne škodi ali niti zavrijeđuje moju pažnju, naklonost a kamoli poštovanje.
Moj sagovornik nekritično skoro blagonaklono gleda na njegov život i time mi daje do znanja da u materijalnoj ili nekoj drugoj nuždi on bi kopirao svoga poznanika ili nekoga drugog sličnog. Obrazac ponašanja se dakle prihvata jer za postupke nema konsekvenci a i kad ima prihvata se činjenica da je svaki veliki političar bio na robiji. Robija se posmatra kao pravni lijek protiv bunta a ne kao lijek za krivično ili po meni još gore moralno nedjelo.
Njih dva poznanika društvo i javno mnenje se i danas druže razumiju i simpatišu. I baš njih dvojica su potpuno zaboravili na ostale poznanike kao što je moral a pritom se čude zašto ih poznanik sistem vrijednosti ne zove više na kafu.
