Pucketa vatra iz kamina. Po sobi razastire čudne sjenke. A one plešu, izvijaju se, lelujaju, miluju jedna drugu, prave čudne oblike kao da pružaju ruke i svoje prste, a onda se opet vrate u vatru…
Sjedimo okupljeni kraj kamina. Mi djeca, nas sedmero i sa nama dedo. Mi smo na podu, poredani jedno uz drugo, u pidžamama. I čekamo. Dedo sjedi u stolici na kojoj se ljulja:
-“Jah…”
reče i izvadi iz džepa lulu i duhan. Suhi starački prsti prebiraju po onom duhanu, razabiraju ga i pune lulu. Onda je primače kraju usta i zapali. Sobu osvjetljava samo vatra iz kamina. Grije nas, rumeni naše obraze, a prvi dimovi iz dedine lule nagovještavaju početak još jedne priče.
Ponekad sam, prije nego se okupimo oko dede i kamina, poželila da mu ukradem lulu i duhan kako bih prekinula ono iščekivanje nove priče, utonula u njegove riječi i sva se pretvorila u uho. Pomišljala jesam, ali uradila nikada nisam. Sad, kada se sjetim svega, i ta obična lula i kutija sa duhanom i način na koji je dedo fućkao lulu, imali su svoje čari…
Pada snijeg…Kroz prozor vidimo kako pahulje lete i lepršaju i kao da govore:
-“Evo nas, vi mali majušni ljudići, tu smo zbog vas, da nas hvatate rukama, , da nestanemo na vašim nevinim dlanovima, da nas skupljate u gomilu i od nas načinite Snješka, da uljepšamo zimu i ostanemo u vašim srcima vječno da vas cijeli život podsjećamo kako smo uljepšavale vaše djetinjstvo…
Pucketa vatra…Dedo je razgrnu pa gurni još nekoliko velikih mokrih cjepanica, a one počeše pištati i fijukati pa onda se polako stišaše i prepustiše plamenovima koji ih zagrliše na putu da ih pretvore u grumenje žara.
Stolica se zaljulja i mi smo se stisnuli što više jedno uz drugo i što više se približavajući dedi kako bismo što bolje upili svaku riječ priče koja je slijedila:
-“Jah…”
ispusti dedo ono drugo “jah”.
Kod drugoga “jah”, već smo svi napetiji jer znamo da baš iza tog drugoga “jah” počinje priča:
-“Jednom davno, u neka davna vremena kada je cijeli svijet i ljudi na njoj bili mnogo sretniji nego danas, bio je jedan čovjek. Drvosječa. Imao je veliku porodicu. Ženu i petero mališana. Svaki dan ustajao je u zoru, išao po šumama, sjekao drva i prodavao kako bi prehranio porodicu. Bio je jak i snažan, izgledao je poput diva, ali velikog srca i očiju punih topline i miline koje su same govorile da je to dobar i pošten čovjek.
Bili su sirotinja, bjednici, jadnici…
Ali su imali toplinu skromne kućice, vedrinu, radost i ljubav koja je samo pod takvim krovovima iz dana u dan klijala, rasla, bujala i svojim rukama čvrsto stezala i grlila sve njih…
Ljubavi je bilo na pretek, ali cipele u kojima je drvosječa išao da sječe drva bile su istrošene, ispucale, dotrajale, skoro su se raspadale…
Trpio je bol, hladnoću, žuljeve na nogama i umor od tih starih izhabanih cipela.
Njegova žena suosjećala je sa njim pa mu je noću uz svjetlost svijeće rasparala stare džempere i plela čarape poduplavajući vunu, a u zoru bi ustajala, naložila vatru i stavljala čarape pored peći kako bi bile tople. Cipele ja stalno i nanovo krpila iglom i koncem.
S puno muke, napora i truda drvosječa je opet išao sjeći drva. Od zore do mraka. Jednoga dana, pokraj puta, na samome ulazu u šumu, ne mogavši ući u njene dubine zbog dubokog smrznutoga snijega, ostade kraj nje i poče sjeći grmlje i skupljati grane i grančice. Stajao je na padini, i sami put bio je nagnut, a ispod njega provalija, bezdan…
Zamahivao je, sjekao, slagao granje i uvezivao ga, kada se odnekud pojavila velika kočija sa četiri upregnuta vranca. Zaustavila se pokraj njega. Iz nje je izašao čovjek, sav u krznu, sa velikim šeširom na glavi, štapom u ruci i okruglim staklom samo na jednom oku sa koga je visilo zlatno lanče. Prišao je drvosječi, gledajući ga sa svih strana, a pogled mu osta na njegovim cipelama:
-“O, dobri čovječe, pokažite mi put kako da stignem…”
Ne izreče sve, okliznu se i pade niz liticu. Drvosječa pritrča i vidje kako se čovjek drži jednom rukom za neku izraslinu što je virila iz panja. Leže brzo na zemlju i zgrabi njegovu ruku pa onda i rame i uspjede ga izvući na ono malo puta. Podiže ga i očisti od snijega:
-“Hvala vam, hvala vam po stotinu puta, o dobri čovječe…”
Sjede u svoju kočiju, a drvosječa mu pokaza put do najbliže crkve.
Tama noći već je navlačila svoj plašt kada se drvosječa uputio ka kući, natovaren snopom granja. Približavao se groblju. Došavši do njega i koračajući tik uz groblje, ču da ga neko prati. Okrenuo se, nije bilo nikoga. Nastavio je hodati. Sa svakim novim korakom, drugi koraci bili su sve bliži i glasniji. Ponovo se okrenuo. Nije bilo nikoga. Sada je koračao brže, ne osjetivši noge i prste koji su se smrzavali. Koraci iza njega bili su sve bučniji, brži kao da je neko želio da ga ščepa, uhvati i nekud odvede. U svom strahu i stravi, mislio je samo na svoju porodicu, svoju dječicu i ženu. A koraci iza njega pratili su ga u stopu sve glasnijim odzvanjanjem, lupetanjem i škripanjem po smrznutom snijegu. Pratili su ga do kuće. Nije se okretao dok nije došao do vrata. A onda se okrenuo. Nije bilo nikoga.
Spusti je snop granja i ušao u kuću. Sjeo pored peći i skinuo cipele. Džonovi na njima su visili vezani za cipele samo nekim tankim nitima. U svoj muci i pretrpljenom strahu, drvosječa se nasmijao. Od groblja do kuće pratili su ga vlastiti džonovi.
Osvanulo je jutro. A nova noć donosila je badnje veče. Djeca se skupiše oko bora. Bor su imali. Ali samo bor. Čime ga ukrasiti. A onda je dobri drvosječa sasjekao nekoliko grana, ogulio ih i izrezbario nekoliko ukrasa. Okitili su bor. Malen i skroman, ali je bio tu. Pričinjavao je radost i osmijeh na dječijim licima.
Spremili su se u crkvu. Drvosječa je išao bez cipela, navukavši samo na noge dvoje vunene čarape. U crkvi prepuno naroda. Na svim licima sija radost. U gomili svjetine, stajao je onaj čovjek u krznu, sa šeširom na glavi i štapom u ruci. Nije ih primjećivao, nije ih ni vidio. Ni drvosječu, ni njegovu djecu…
Osvanulo je Božićno jutro. Djeca su ustala nestrpljiva i puna iščekivanja. Poredana kraj bora u dronjcima i krpama, čekali su poklone.
Majka lomi prste i plače, skrivajući pogled i oči koje cakle, a onda se iz njih izliše suze, gomila suza, prvo jedna, pa druga, pa treća…pa drhtanje u tuzi i bolu za svojom jadnom nevinom dječicom.
Drvosječa, div od čovjeka, stisnu svoje veliko srce i reče:
-“Dječico moja, ispričaću vam jednu priču, a poklone ćemo ostaviti za sutra da se više obradujete.”
Majka je i dalje plakala, stišćući bol i tugu, onako kako samo majke znaju…
Kuc, kuc, kuc…
Začu se kucanje na vratima. Žena dođe do njih, obrisa suze dlanovima i otvori vrata. Ispred nje stajao je čovjek u krznu, sa šeširom na glavi i štapom u ruci:
-“Sretan Božić”
-“Sretan Božić, uđite gospodine, u ovu kuću na Božić su svi dobrodošli.Nemamo mnogo, ali podijelićemo sa vama ručak na ovaj veliki radosni dan…”
Čovjek uđe. Sjede sa njima za stol i podijeli ručak. Drvosječa nije rekao ništa. Kada su podijelili i ono zadnje, skromnu zdjeli pudinga, čovjek ustade:
-“Hvala vam, dobri ljudi, baš mi je prijalo.”
A onda izađe brzo, bez pozdrava i ostavi otvorena vrata. Vratio se. U rukama je nosio pregršt poklona, velikih i malih, toliki pregršt da se od poklona jedva vidio. Dođe nekako do bora i spusti ih. Pomilova dječicu. Svih petero. Jedno dijete reče:
-“A, jeste li vi Djed Mraz?”
a onda i svi ostali:
-“A, gdje vam je brada?”
-“Gdje vam je kapa?”
-“Gdje vam je crveno odijelo?”
Bezbroj pitanja izlazila su iz ovih malih usta. Čovjek se smijao. A onda je otišao i donio još dva poklona. Drvosječi i njegovoj ženi.
-“Zbogom, dobri ljudi i sretan Božić”
Otišao je.
Žena je dugo gledala za njim, a onda u svoju dječicu što su se smijuljila i užurbano otvarala svaki poklon. Otvorila je i svoju kutiju. U njoj je našla veliki, topli zimski kaput i šal od skupocjene vune.
Drvosječa je otvorio svoj poklon. Njegovo veliko dobro srce poče brže da kuca. Njegova snaga ga izdavala i oči mu zacakliše. U kutiji su bile velike kožne nove cipele sa debelim, debelim džonovima.”
-“Jah…”
Uzdahnu dedo, ispustivši ono treće “jah”.
Vatra se utišala, ostale samo žeravice da prkose tami u sobi. Mi se nagurali jedno na drugo, neki zaspali, neki zijevaju, a ja sam bila uplakana, reznježena, tužna i dijete koje je tada, sa tako malo majušnih godinica, shvatilo da je baš. baš sretno dijete…