Volim ovu zemlju.Volim i nas, njene stanovnike.Ali ,kao i u svakoj ljubavi ,neophodno je ponekad oči otvoriti i ljubljenog dobro pogledati.Sagledati. Doći sebi dok imamo kome.Ili što se u narodu kaže „dohavizati se“. I ja se ,evo, dohavizavam slažući utiske iz nekoliko naših gradića, praveći komparacije sa njima nekadašnjim ili barem njima prije desetak godina.S drugima ih nisam poredila. Moram priznati da su svi pali na listi. Čak i oni koji nisu u proteklom ratu stradali. Ok, svi smo bili stradalnici, ali mislila sam na rušenje i paljenje, genocid i urbicid.
Kao zaljubljenik u svoju zemlju trebala bih samo lijepe slike postavljat i o lijepom pisati kao u pjesmi.Ipak , stvarnost je drugačija. Barem je ja vidim drugačije. Ne želim generalizirati niti da se shvati kao da generaliziram, pa zato se ne osvrćite na moje komentare o čistoći i estetici naselja. Na mene su ostavili utisak i nisam mogla ne pomenuti i to.
Dakle, Jablanica, Konjic, Goražde, Visoko, Fojnica, Kiseljak, Olovo, Kladanj, Tuzla, Bihać, su gradovi i gradići koji su se u nekoliko poslijeratnih godina i može se reći dosta brzo oporavili od ratnih stradanja.Naredni koraci nakon oporavka u svim sferama su bili ,uglavnom, unazad.
Jablanica je uvijek važila za mirno i tiho mjestašce.Simpatično.Ali , sada Jablanica ne djeluje ni mirno ni tiho već sablasno. Ljudi se zadeverali o sebi i svojima, o svome sutra u gradiću bez ,može se reći, ijednog privrednog subjekta.
Konjic sa svojih skoro 50 000 stanovnika 1991 i ogromnom teritorijom, gigantima kao Igman i Šipad, srednjom školom sa preko 1500 učenika, stručnom školom Igman sa nekoliko stotina učenika, ubrajao se u perspektivne gradove. Sada, s uništenom i opljačkanom privredom ostaje im samo da se nadaju da će ARK i obnovljena ćuprija zainteresirati turiste, te da će se uvijek ponegdje u svijetu pomalo puckati, naravno da niko ne pogine, ali da se municija troši da ono malo Igmana radi i narod plaću primi.
Goražde me totalno razočaralo. Ne želim nikoga vrijeđati, ali u Goraždu sam imala osjećaj da sam na kraju svijeta. Zatvorena i izolovana. Izgleda mi da se i Goraždaci isto osjećaju. Ta njihova tjeskoba ogleda se u svemu: i na njihovim licima, i u ulicama koje su pamtile i bolje dane i u ugostiteljskom objektu čijem gazdi nije bilo jasno zašto smo se s gađenjem vratili s vrata toaleta.Tjeskoba je svugdje osim u Drini i oko Drine i meni je prosto bilo žao što je ta prelijepa rijeka i prelijepi kraj prepušten onima koji njegovu ljepotu ne žele ili ne mogu da ožive i pokažu.
Visoko je naročito nisko palo u posljednjih nekoliko godina. Gradić pun života, ljudi, trgovine postao je zastrašujuća crna rupa pored auto-puta. Nisam u Visokom, mislim na centar ,bila oko četiri ili pet godina i kada sam ga posjetila prije dvije sedmice ostala sam zatečena pustahijom. Polako smo vozili glavnom ulicom tražeći bilo kakav znak urbanosti i ne nađosmo ništa. Možda zato što je bila nedjelja.Ali i prije sam dolazila nedjeljom. Zatvorene prodavnice, lokali, prljavi izlozi i portali govore da tu odavno niko svratio nije. Zapuštene avlije kuća uz glavnu ulicu govore da su njihovi vlasnici otišli negdje gdje ptice pjevaju. Da je Visoko nisko potvrdi mi i prijateljica kod koje sam došla, a koja je deset godina radila u KTK Visoko. Napustila je nakon mjeseci i mjeseci besplatnog rada. A status radnika u KTK je bio ravan robovskom. Kada je zatražila plaću rečeno joj je da plaće nema, ako hoće da radi džaba neka radi, a ako neće neka uzme knjižicu i razguli.Ima ko hoće. Uzela je knjižicu i razgulila. Sada, da bi prehranila porodicu ,održava kuću uglednim sarajevskim intelektualcima o kojima ima samo riječi hvale. Izišli smo van na kafu i da se vidimo s rajom nakon nekoliko godina. I svi imaju istu priču kao i moja prijateljica, a cijelo Visoko se vrti oko nedavno otvorenog tržnog centra. Na kraju dadoh načelnici dislajk, a naročito kad sam čula za bespravnu gradnju i to na tuđoj zemlji.
Fojnica je jedino mjesto koje je prosperiralo u posljednjih nekoliko godina, mada ne onako kako bi mogla i trebala. Od slijepog crijeva postala je mjestašce iz kojeg se ne bježi glavom bez obzira.
Kiseljak doživljava stagnaciju nakon ekspanzije trgovine i izgradnje u post ratnom periodu. Ipak, na vrijeme su izgradili infrastrukturu i kuće pa sad mogu malo mirnije disati.
Olovo i Kladanj su uz prometne ceste, ali nažalost neiskorištenog položaja. Za razliku od ,recimo Srebrenika, zapušteni. Problem je što njihovi građani , kao i u Goraždu to ne vide.
Bihać i Tuzla su priče odvojene. Urbaniji dio Bihaća je ok, ali moram priznati da mi zapuštenost naselja prema Izačiću nikako i nikada ne ostavljaju dobar dojam, a naročito u poređenju sa prekograničnim naseljima gdje je sve cakum-pakum.
Tuzla je Tuzla. I jedina od nabrojanih gdje bih mogla živjeti.
Ako slučajno neko od stanovnika ovih gradića pročita ovaj moj post neka mi oprosti jer , zaista, zaista, nisam zlonamjerna i ne želim vrijeđati.Ali, u svim ovim gradovima sam bila po nekoliko puta i to ranijih godina, a u većini i prije rata. Ovo nisam napisala prema trenutnom utisku nego ,kao što rekoh, nakon nekoliko posjeta u određenim vremenskim razmacima. Ono što je zajedničko svima i građanima u gore pobrojanim gradićima i nama u malo većim gradićima je usporenost i umrtvljenost kao da smo pod dejstvom, ne dao Bog, kakvih trava. Uostalom, nisu samo stagnirali mali gradovi. Pogledajte Sarajevo, Banja Luku… Čim vidite one improvizirane stolove pored puta i carevanje pijačne prodaje sve vam je jasno,a jasan je i standard i kulturni i privredni i svaki drugi stepen razvijenosti.