Prečesto se čuje komentar da pjesma „Bosnom behar probeharao“ od Dine Merlina nije adekvatna za pjevanje na utakmicama i sportskim proslavama. Ne shvatam ga hejterski samo mi žao što ljudi tako površno vide tako duboku stvar. Dino se ne sluša, on se osjeća. Dotakao bi svojom dušom đavola. Nije to obična pjesma jer je status obične odavno prevazišla. Nije bitno ni da li volite Dinu Merlina, ili ne.
Ima pjesama k'o lopatom, kao i žena i muškaraca. A, opet sve se svede na jednu, pjesmu, jednu ženu ili jednog muškarca.
Realno, šta je sporno što se ta pjesma pjeva kao navijačka kad trese cijelo tijelo? Ko ju je prvi zapjevao na nekoj utakmici, ko će znati. Kad je postala neizostavan dio svake utakmice, ko će znati. I k'o da je važno. Važno je šta radi od mase. To je isto kao kad ste prvi put vidjeli nekog ko vam je promijenio život. Ne sjećate se jasno kad ste ga vidjeli i odkud ta emocija u vama al’ tu je. I ne ide nigdje.
Subjektivna sam kad je Dino u pitanju al’ njega možeš voljeti ili ne, razumjeti dubinu njegovih poruka ili ne – ne da ti više izbora jer ne trpi mlakost. Ili – ili. Kao ljubav – voliš ili ne voliš, nema sredine i to ne mijenja činjenica prakse što mnogi baš sredinu biraju i žive.
Ta pjesma je kultna pjesma prvo mog grada a onda svih navijača svakog sporta, svake utakmice. Kad krene prvi takt dere kožu i diže dlake koje ne znam da imam.
Isuviše emotivno urezana, nema je potrebe analizirati u dijelu tekstualnog sadržaja jer ne postoji i neće postojati pjesma koja će više naježiti tijelo … kao ljubav – osjetiš i ne tražiš logiku …to je tako.
Ipak, tek onako pojašnjenja radi, vratimo se na „sporni“ tekst :
„ Malo car, malo sluga, malo sreća malo tuga al’ ljubav ostaje … Ovo moje ludo srce nikad nije znalo da slaže i da sakrije … Bosnom behar probeharao, mene život razočarao, svuda behar na nju miriše a ja uzdišem … „
Prvo, nađite mi nekog ko ne zna ovu pjesmu. Nema ga da si pita. Nađite mi nekog u kome ama baš ništa ne budi, nema ga da si pita. I oni što ne vole Dinu, kad krišom pjevaju i osjete što i ja, tišu – mišu, ne mora niko znat’, neću vas ja odat’.
Drugo, nađite mi srce ljepše od onog koje nije lažno? Nema ga. Jer samo iskreno srce vrijedi. To što takvih haman nema, ne umanjuje njegovu vrijednost nit’ kriterij.
Kad tribine zapjevaju ovu pjesmu, grlo se izliže a bubnjići mi popucaju od siline glasa.
Emocije nemaju logiku i zato i jesu najjača i najbitnija stvar koja nosi neko biće.
A zar cilj nije da te nosi emocija il’ srce, da te prožme jeza a ne da razumski i hladno iskalkulišes?
Dok presabires svoj život u jednom taktu ove pjesme pitaš se – šta bi bilo kad bi bilo, žamor mase ljudi oko tebe, u čijim srcima se dešava isto, vraća te na javu i shvataš da nisi sam i da je svako srce u svojoj dubini, baš takvo kao tvoje.
U tom trenu cijela masa nevidljivo, srcem spojena raduje se istoj stvari i dijeli srce u kojem se mnogo kruni.
Pogledaš okolo i sva tvoja razočarenja budu nebitna jer si u lancu hiljada spojenih srca i bitna je samo emocija pobjede koja vas sve veže – pobjede utakmice i pobjede života.
Nađite mi insana koji u životu nije imao varijable dobrog i lošeg kao dokaza realnog životnog vijeka? Nema ga. Nađite mi insana koji nije prošao malo sreće malo tuge, i ujedno bio i car i sluga? Nema ga.
Sad jesi, sad nisi, sad imaš, sad nemaš ( materijalno, statusno ) al’ ljubav je jedina konstanta. I ona koja je uz tebe ali i ona koju sam sebi negiraš i zbog koje se zavaravaš.
Zbog nekog ko u vama tinja i zbog kojeg ste bolja verzija sebe bez da to iko zna.
Nađite mi insana koji nekad u životu nije bio razočaran, ma nema ga na kugli zemaljskoj. Nema ga da si pita. Dok slušaš pjesmu brojiš ljude koji su te razočarali na putu do današnjeg tebe i tvojih životnih medalja pa shvatis koliko si im na tome zahvalan. I ako ste danas sretni, svaka sreća je rezultat puno razočarenja i bola iznad kojih ste se uzdigli, osim u slučaju da ste vanzemaljac.
Životno razočarenje jeste tužna stvar al’ je neizbježno i to toliko da njegovo pominjanje ne znači nužno loše. Neko razočarenje završi zlatom.
Nađite mi zemlju ljepšu od Bosne kad probehara. Nema je.
Nađite mi insana kojem u trenucima sreće ne miriše baš ona jedna jedina žena ili jedan jedini muškarac koji/a mu dira biće pa s kim god trenutno bio/la. Nema ga/je.
Nađite mi insana koji ne želi svoje medalje dijelit’ sa jedinom / jedinim u srcu pa makar to i u mislima bilo. Nema ga/je. I možda ste sretnik/ca koji je baš s tom osobom, al’ prije da niste.
Nađite mi insana koji nema svoj behar i insana koji ne uzdiše. Behar može biti neka osoba, medalja, bilo šta.
Ono kad niko ne vidi, kad nikog ne moraš lagati, samo ti, tvoje srce i Onaj koji je dao tu emociju. Čisti smisao. I samo tad si ti pravi ti.
Ili ono kad tražiš nečiju dušu u masi da opravdaš svoju stvarnost i čežnju i podsjetiš se što ti srce kuca bez da iko to zna i vidi, onda kad si sam u dijalogu sa svojim srcem ma kakvi ti okovi stvarnosti bili.
Jer sve medalje svijeta ne vrijede ako ih ne možes podijeliti s voljenim /voljenom.
Zato podijeliš kako možeš i kako ti je On dao.
I srcem budete vezani tad pa bar na tren i podijelite sreću jer je samo to sreća.
Znači svako ima svoj behar zbog kojeg uzdiše i šuti. Ne znam za vaš, al’ moj je na primjer košarka.
I u večeri šampiona, ja sam medalju podijelila srcem i bićem, kako mi je On dao. Jer drugačije ne mogu.
U mislima sam zagrlila nerođenog sina šampiona, čestitala mu tron i pogledom potpunog pripadanja jedne žene pogledala njegovog oca, čovjeka svog života. Obojicu sam za ruke držala čvršće nego li se u stvarnosti držim za sopstveni život.
„Probuđena“ bukom mase, pustila suzu i otvorila oči. U milisekundi nekog drugog vremena bila tamo gdje mi je srce.
Digla pogled ka Nebu da se zahvalim jer znam da ima smisla i da vrijedi.
I sve to u samo dva takta Dinine pjesme.
E, o tome pjeva moj Dino, a i mi s njim. Da ne bude dilema. A ako vaše medalje nisu vrijedne emocije Dino a ni ja nemamo ništa s tim :- ) Nekima nema logike, OK. Al’ da je Bosanac biti lako, Bosanac bi bio svako.