Kad se zaputiš od Bijeljine prema istoku, pored etno sela Stanišić, na Pavlovića most koji vodi u prekogranični Bogatić, negdje kod posljednje pumpe prije granice, sa lijeve strane se odvaja puteljak koji nestaje u gustišu žbunja i lijanama obraslog drveća. Ako malo zaviriš, vidjećeš portu, drveni ulaz koji označava da se tu ipak upleo čovjek, ali ne bagerom, kako je to običaj uz Drinu, i ne da vadi šljunak i riječni pijesak, već da sačuva to što su nam Allah, Bog, Krišna, Marija i svi Sveti podarili. Prirodu.
Dok se bavimo određenim prstima neodređenih osoba upućenih neodređenim osobama iza crnog stakla limuzine, dok raspredamo o manjkavostima ovih ili onih, kriva Drina tiho teče u susret Savi, i na tom mjestu, u neposrednoj blizini ušća, živi čitav jedan mali ekosistem.
Tu je mala čigra, popularno nazvana „drinski galeb“, ptičica čiji trup podsjeća na tijelo kolibrija, a krila na krila galeba. Gnijezdi se na zemlji, tačnije riječnom šljunku, i kao i sve ptice koje jaja legu nisko, jako je ugrožena, pogotovo tamo gdje ima lovaca, ribolovaca (u mutnom, i jednih i drugih), lovačkih pasa, i privatnih bagera koji bez reda i pravila zgrću i odnose ogromne količine riječnih darova, kao da je sve pustara, kao da taj šljunak služi samo čovjeku, i kao da će taj čovjek živjeti vječno, i srećno, sirov, surov i sam.
Udruženje „Eko put“ je, u saradnji sa opštinom Bijeljina, pokrenuo akciju sanacije, čuvanja i aktuelizacije tog područja. Dok okolo poljoprivrednici u radno vrijeme sipaju ogromne količine pesticida i polako i sigurno tabaju put u svijetlu GMO budućnost jalovih oranica, grupa entuzijasta, ljubitelja prirode i života, neumorno radi. Čiste se ogromne količine smeća, bijeljinski komunalci uskaču sa kosilicama i trimerima, uređuju se prilazi, i male čistine na kojima se pravi infrastruktura za nešto što bismo mogli nazvati ekološkom zonom, ekološkim centrom, a sve sa ciljem da se u praksi primijeni slovo zakona koji sasvim pristojno prepoznaje i priznaje neprocjenjivu vrijednost koja nam je data na čuvanje i obraz.
Situacija je jasna. Prirodu nema ko da čuva. Možemo se, eventualno, okrenuti opciji da će u neka doba priroda sama stati u svoju odbranu, da će nas otresti nekim zemljotresom, i sprati poplavom, i da ćemo, ovakvi kakvi smo, umjesto pod kamenje sa vjerskim obilježjima, otići u vječna lovišta plutajući naduveni ko crknuta stoka, dok nas Lucifer lično ne dovede do faze pucanja na ugodnih šezdesetak na direktnom suncu.
Zaista, malu čigru ne zanima kojem se bogu klanjamo. Žuti lokvanj, skriven među lijanama obraslim drvećem, ostaće da svojim mirisom poništava smrad naših raspadajućih tijela, i zaista, poslije silne ljepote ali i tuge koju doživjeh pohodeći taj riječni lug, razmišljam kako bi bilo bolje, svima bolje, da nas prosto nema. Bar bi oni, koji rasprodaju državu, uzimali veće novce za blaga koja u razvijenim zemljama ni na slici ne možeš vidjeti a da ne platiš 20 eura.
Ali tu smo. Još uvijek smo tu. I još uvijek je među nama više ljudi nego neljudi. Još uvijek, daleko od aktuelnih prepucavanja na trivijalne teme, dobri ljudi šunjaju po šikarama, čiste, čuvaju i brane, njeguju i hrane, stvaraju i prave za možda neke nove, bolje, mlade ljude koji će doći, valjda hoće, kao što poslije kiše poslovično dođe sunce.
Baveći se ovim prevodilačkim poslom u poslijeratnoj BiH, saznala sam mnogo toga što prosječan insan nikad ne sazna. Prosto ti dođu u ruke važni dokumenti, planovi i strategije, ili završiš na sastancima sa ljudima na vlasti, i tako saznaš ko-šta-kome-kako-kada, a to je na mene imalo takav efekat da sam ostavila grad, i vratila se na dedovinu, da svaki slobodan čas provodim slušajući ptice, obrađujući zemlju, i njegujući životinje. Mi smo slobodni da živimo. Mi smo slobodni da volimo, gradimo, uvezujemo se, njegujemo. Mi imamo moć da pravimo bolje sutra. Malo je, premalo tih loših faktora da zaustavi sve nas, obične ljude, samo ako su nam oči otvorene. Ovo je naša zemlja. To su naše ptice. Hrvatska je dobila dva miliona na račun ptičica. Da, da. Dva miliona. Šta sve može za to da se uradi. Pa da dođu entuzijasti i ljubitelji, da prate i slikaju, a mi, kao pravi domaćini, dočekujemo srdačno i ispraćamo sa darovima. Ova je zemlja čarobna. Rezervati su svuda oko nas. I to vrijeme, provedeno u zaludnim prepirkama na internetu, to je vrijeme suvo zlato. Ma kakvo zlato, to je neprocjenjivo blago. Neuhvatljivo, prolazno, curi…a u šta? U popravku svijeta oštrim riječima. Teško. Nema toliko filozofa među nama. Nema toliko intelektualnih i moralnih veličina među nama. Ima možda, za desetak tekstova mjesečno, da se svi mozgovi države udruže, pa eto, da izbace kakvog kvalitetnog štiva za pučanstvo. Stoga čemu to. Kome u korist? Proizvođačima čipsa, čokolade, cigareta, alkohola?
Pa i u prirodi se može svega toga potrošiti, ali mnogo slađe, kao kad ti proradi apetit na plaži. Pa u dobrom društvu i raspoloženju, poslije radnog dana, uz logorsku vatru, kad se Mujo, Mitar i Petar skupe, prije će biti da će im oči svjetlucati dok pričaju koliko je parova male čigre uočeno nego što će se razmjenjivati uvrede na temu ko je počeo rat. Nije više pitanje ko je počeo rat, već ko će ga završiti. Negdje, u šumu lišća, cvrkutu prica i klokotu vode, nedužno umire od našeg mira. Kakva tuga, zar ne. Kao srušiti se na ulici punoj ljudi, a niko da zastane.
Sjećam se članka na naslovnici britanskog časopisa Guardian od prije 11 godina – udarna vijest – obustavljena gradnja novog naselja u Londonu. 20.000 stambenih jedinica. Razlog – ptice koje se nisko gnijezde, na zemlji i u žbunju. Zamislite koja je vrijednost kvadrata novogradnje u Londonu. Kolika je onda vrijednost tih ptičica?
Uskoro ću, nadam se, upoznati ljude iz rezervata prirode Zasavica, ljude iz Bijeljine koji svojim radom i funkcijama koje drže pomažu očuvanje prirode, i mnoge druge ljude koje Sneža i Ljubiša, osnivači udruženja Eko put, okupljaju u našem malom drinskom lugu. A onda ću vam pisati i stavljati slike, pa ćemo i svašta lijepo organizovati.
U ime čaplje, žutog lokvanja i male čigre, amin!