piše: MARINO BADURINA
Hoće li BiH ponovno postati svjetski hotspot? Narodima na ovim prostorima, naviknutima da budu periferija, ali u centru pažnje, kao da godi svaki pojačani izvanjski angažman. Samo nas, molim, primijetite. Sarajevu tako odgovara svaka pažnja, osim one iz Zagreba i Beograda (Moskve). Tamo kao da i inače ponestaje sugovornika. Ovih dana na istom fonu govore i Zoran Milanović i Latinka Perović: „Nikakvi integralni koncepti nisu rješenje za BiH.“ Ni Milanović, doduše, ne obiluje partnerima za razgovor, bar ne izvan Livna i Tomislavgrada. To je korak nazad čak i u odnosu na Kolindu Grabar Kitarović. Ona je barem prvih godinu dana mandata bila neokrunjena „kraljica Balkana“.
Radna skupina za Zapadni Balkan američkog Willsonovog centra (The Global Europe Program), u novembru prošle godine objavila je svoj prijedlog za razmišljanje "Fixing Dayton: A New Deal for Bosnia and Herzegovina" . Bio je to pokušaj nečeg novog, ali uz fiksing, točnije fiksaciju, na staro. Njihovi savjeti svode se na pomicanje BiH sa etnokracije prema reprezentativnoj demokraciji, promjene Ustava, slabljenje nacionalnih partija i nekih (etničkih) institucija, poput Doma Naroda, a jačanje nekih drugih, poput Vijeća ministara ili Predsjedništva koje bi se moglo birati u parlamentu, a i ne bi moralo biti tročlano itd. Zanimljivo, u tekstu se kao negativni primjer i iskustvo uzima upravo unutarnje uređenje socijalističke Jugoslavije i njena decentralizirana struktura. Želi se valjda sugerirati da ukoliko BiH želi izbjeći sudbinu socijalističke Jugoslavije mora krenuti potpuno suprotnim putem. U prijevodu, umjesto AVNOJ-a nudi se povratak na Šestojanuarsku diktaturu. Treba li podsjećati da je Druga Jugoslavija, ako ništa, barem trajala dvostruko dulje od one Prve, monarhističke? Očekivano, među Hrvatima i Srbima takva agenda je okarakterizirana kao bošnjačko-unitaristička. Cjelokupnom dojmu svakako nije pomoglo ni to što u potpisu ovog dokumenta pored stranaca i nekoliko Bošnjaka s adresom u inozemstvu, nema niti jednog Hrvata ili Srbina. No, čak i takav program ili prijedlog jasno poručuje da, i pored sve pomoći Zapada, oličene u novom osnaženom tandemu EU-SAD, ključna odgovornost i dalje leži na domaćim akterima: „Trenutno, Bosanci se slažu oko toga što njihova država nije. Zapad bi im trebao pomoći da pozitivno definiraju što bi ona trebala biti“, kaže se. Pomoći dakle, a ne dati ili nametnuti gotova rješenja. Ovdje kao da zlokobno odjekuju riječi lorda Owena u okupiranom Sarajevu 1992.: „Ne sanjajte da će Zapad doći ovdje i riješiti sve vaše probleme.“
No, za razliku od mnogih pravnih i političkih inžinjera i njihovih ptičjih perspektiva možda bi iz tuzemnog, više sporohodno-pužjeg nego skokovito-žabljeg rakursa valjalo prepoznati da neuralgična točka i temeljni problem BiH zapravo uopće nije ustavno-pravne prirode. „Nacionalno pitanje nije ustavno pitanje“, govorila je lijeva partijska frakcija u Kraljevini Jugoslaviji. Povijest se ponavlja. Na Balkanu uvijek kao tragedija. U BiH postoji osnovni nedostatak povjerenja. Previše povijesti, premalo povjerenja. Zato bi Bosni i Hercegovini namjesto nekakvog međunarodno i formalno-pravno posredovanog New Deala, na kojem bi se opet pravile velike diplomatske i činovničke karijere, potrebnije bilo novo unutarnje partnerstvo – joint venture, zajednički (poslovni, a ne zločinački) pothvat. Uz što manje novih formalnosti, bez uspostavljanja bilo kakvih novih pravnih subjekata, utemeljeno samo na (političkom) povjerenju i na zajedničkom interesu, bez velikih narativa, uz realno zadane društvene i ekonomske ciljeve, i jasne vremenske okvire kada se ti ciljevi mogu ispuniti. Ne prolongirati ih unedogled, te potom na temelju rezultata takvog zajedničkog poduhvata uključenim stranama ostaviti da procijene isplati li se da takav podvig prijeđe u stalno i održivo partnerstvo, ili da krenu u ponovno pregovaranje i redefiniranje odnosa. Naravno, iz jednaždbe redefiniranja odnosa u složenoj i kompleksno ustrojenoj državi kakva je BiH ne može se isključiti i krajnja mogućnost razdruživanja, koliko god to nekome zvučalo bogohulno. Povijesno iskustvo uči da se takav scenarij nikada ne može prenebregnuti. Dapače, guranjem glave u pijesak i kašnjenjem on se priziva. Jamstva međunarodne zajednice i međunarodnog prava tu ne znače ništa. Tzv. zapadne sile svojevremeno nisu željele ni raspad Austro-Ugarske Monarhije, nisu željele ni raspad Jugoslavije, a ipak se desilo. U slučaju BiH cilj je takav ishod učiniti dovoljno skupim, a izbor ostanka u zajednici dovoljno isplativim, ali i ugodnim. Zato u takav odnos obično ulaze partneri podjednake snage, iskreno, bez fige u džepu, bez simboličkog ili materijalnog omalovažavanja bilo koje strane ili želje da se nekome nešto podmetne, preotme, da se nekoga asimilira, proguta itd. Cilj je zajednički uspjeh, win-win situacija. Zato je potrebno više dogovaranja oko ciljeva i metodologija, a manje nadmudrivanja oko normi i ideologija.
Genocid spoticanja
Kada se nastoji razbistriti političku situaciju uvijek se premalo pažnje posvećuje polju afektivnog, a previše sferi racionalnog. Odnos prema prošlosti, posebno nedavnoj, onaj je u kojem se najbolje ogledaju, štoviše razgolićuju, svi najtamniji afektivni pejsaži i njihovo djelovanje. Tako se stječe dojam da je u BiH jedna od glavnih prepreka bilo kakvom novom partnerstvu i dalje pojam, praksa i hipoteka prohujalog rata, s vrhuncem u dogođenom genocidu. Ako je tako, ne bi li onda veći zalog uspjeha i jedinstva bilo postupno i prešutno odustajanje od tog termina, nego da taj pojam mnogi svakodnevno i bespoštedno deru kao staru kozu, do paroksizma. To nipošto ne bi bilo isto što i negiranje, nego jednostavno zaobilaženje. Što više puta spomenete riječ "genocid", ma u kojem kontekstu, bilo da ga afirmirate ili negirate, to ste dalje dogovora. Svemir čuje samo „genocid, genocid, genocid..“, i takvu energiju onda i vraća. Alternativa tome je politika tihog guranja pod mekani ćilim. Ako se već misli da je potrebno činiti sve suprotno od onoga što se činilo u socijalizmu možda bi bilo dobro početi s obrtanjem na glavu tadašnjih politika sjećanja. Ondje se, nakon Drugoga svjetskoga rata, najprije krenulo s pometanjem pod tepih, zatrpavanjem kostiju, betoniranjem jama i rudarskih okana, zavjerom šutnje, da bi s tektonskim potresima u državi i zatrpane kosti naglo eruptirale i na površini ostale sve do danas. Ovdje pak, najprije smo imali tridesetak godina makabričnog turbo-folka, žrtvoslavlja, pervertiranja i obesmišljavanja svakog stradanja. Sada bi se možda trebalo okrenuti svjesnom zaboravu. Povijest nas, očigledno, neće osloboditi niti izliječiti. Inzkov zakon o zabrani negiranja genocida, kao i Dodikov reaktivni zakon protiv vrijeđanja časti i ugleda RS-a u pametnim bi političkim glavama bili signal za sintezu. Donošenje trećeg (makar i nepisanog) uzusa, opet po joint venture principu, po kojem nitko u BiH nema pravo negirati genocid, ali niti, zbog prošlih zala, pa i genocida, ima pravo prozivati bilo koga, implicirati bilo kakvu kolektivnu krivnju. Jer, po istoj logici, sve što kvari partnerske odnose i sprječava ostvarenje neposrednog cilja, nije korisno. Zato bi, u zajedničkom interesu, iz javnog i političkog diskursa trebalo „prognati“ razne varijante (anti)genocidne terminologije i na to vezane fetišizme. Nek se što je više moguće ograniče na akademsku i, jasno, privatnu sferu. Naravno, trenutna politička konfiguracija ne pogoduje nikakvim velikim iskoracima. Imamo stare, ukopane elite, pretrome da nešto naprave (osim same za sebe) i ujedno preteške da odu. One upravo ovise o stalnom, besvjesnom prežvakavanju istoga. U nacionalnom smislu, u BiH, imamo tri politički jaka, ali za bilo kakvu definitivnu prevlast ipak nedovoljno jaka, aktera. Tri ovna na brvnu, koji se mogu grupirati u formacijama dva naprama jedan, čas ovako-čas onako, ali svaki od tri Davida u pomoć doziva i svoje Golijate: „međunarodnu zajednicu“, Zapad, Srbiju, Rusiju, Hrvatsku, Kinu, Mars, Veneru… Prošlost i žrtve tu se također pretvaraju u samo još jedan instrument, u trajnu monetu za potkusurivanje. Mrtvi su vječna nekretnina. Što ih je više to bolje.
Komemoriranje Srebrenice, gdje svake godine zakapate nove kosti, kvalitativno nije različito od stalnog iskopavanja onih starih. Što više kostiju tražite više ćete ih i naći, pa i stvoriti mnoge nove. To više ne pridonosi ničemu. S druge strane, Vučićeva parastos-politika sjećanja snaži resentimane, i to smišljeno, manipulativno, beskrupulozno. Srpska politika danas je općenito svedena na crnu kroniku. Proizvodi ju i hrani se njome. Crni perpetuum mobile. Slavlje Oluje u Hrvatskoj, usto što je redovna prilika za dnevnopolitički vašar taština, nakon tridesetak godina sve više graniči s nepristojnim trijumfalizmom bez pokrića. Vrijeme je da se tim povodom i ondje otvore pitanja napetog odnosa i trenja između triju koncepata: obrambenog (nametnutog), pravednog i pobjedničkog rata. U Hrvatskoj se zasad sve tri odrednice upotrebljavaju kao samorazumljive poštapalice. No, ako netko tvrdi da je samo reagirao i branio se, borio za pravdu, uspostavljao red i mir (uostalom Bljesak, Oluja itd. nisu slučajno nazvane upravo vojno-redarstvenim akcijama), onda čemu takvo prolongirano slavlje, trijumfalizam. Kako se pita Cian O´ Driscoll u svojoj seminalnoj studiji Victory: The Triumph and Tragedy of Just War (2019): „Pobjeđuje li jedan sudac kada zločinca pošalje na vješala? Može li uopće biti pobjednika u pravednom ratu?“ Također, je li posve isto željeti pobjedu i željeti mir? Nešto je uvijek preče. I Woodrow Wilson je , na kraju Prvoga svjetskoga rata, zagovarao saveznički „mir bez pobjede“ jer bi pobjeda donijela samo takav „mir koji bi bio nametnut gubitniku“. Ne može se inzistirati na jednome, a da se istovremeno ne žrtvuje ponešto od drugoga. Još je Sv. Augustin znao da pravedni rat nije nikakva slavna epopeja i trijumf nego prije teret koji treba nositi. Na našim balkanskim primjerima teorijsko i praktično produbljivanje ovakvih pitanja dovelo bi u sumnju mnoge samorazumljive pretpostavke i dalo nam za misliti. Taj put je tek pred nama.
No ako bi ovakav pristup bio smatran naivnim ili nerealnim, dokle su nas, s druge strane, nakon tri desetljeća doveli tzv. realni ili realpolitički pristupi. Međusobno upirati prstom i ponavljati onome drugome da je zločinac i zlikovac, dok sebe i svoj identitet gradite samo na žrtvi, a istovremeno zorno pratiti kako i te „žrtve“ i ti „krvnici“ u istom kolu podjednako nazaduju i demografski neumoljivo gube valjda predstavlja taj pragmatični, realistični, istinoljubivi put kojim bismo željeli nastaviti. „Istina je voda duboka“, kaže stih domoljubne budnice. Dovoljno duboka, izgleda, da se u njoj svi udavimo. Zato ako ostaci ostataka mladih generacija ovdje ubrzo ne ponude nešto uistinu novo, neku novu kvalitetu stvaranja sebe i odnosa prema drugome, trebati će ponovno proći ciklus od 30-40 godina da se netko zapita: Je li moglo drukčije? Nažalost, zasad neke političke mladice ne daju puno razloga za nadu, više ih zatežu kontinuiteti nego što su sposobni propeti se i vinuti u nove idejne sfere. Mi kao da nemamo ni političke ni intelektualne supstance koja bi danas mogla svariti i presaditi mnoge nove ideje i prakse koje slobodno kolaju svijetom, nemamo naročite refleksije prema mnogim poljima napretka. Čekamo da nam to netko ovdje donese, nametne, ili da u tome uživamo pečalbareći. Europskoj Uniji također, kao da odgovara da i dalje velika sredstva upumpava prvenstveno u korumpirane javne sektore i kleptokratske elite koje su zauzvrat, unatoč povremenom talasanju, najveći zalog statusa quo. U 2020-21. ovdje su glavne teme: nacionalizam i cjepivo. Tako je moglo biti i u 19. stoljeću.