Tamo negdje gdje su oni vrhovi, tamo ti je Bosna.
Ili Federacija BiH?
Ili Republika Srpska?
Ili bivša republika bivše Juge?
Ili samo Moja Bivša?
Ne znam…
Ja je zovem Bosna jer je kao Bosnu želim zapamtiti zauvijek.
Zovem je “nedostajanje”. Kada želim biti patetična tepam joj “tiha patnja”. Rana iz koje mi neprestano curi duša. Klizi, curi, teče, istresa me iz skeleta. Bosna.
Čini se da nisam toliko bezdušna kako su me portretisali svih ovih godina naše razdvojenosti.
Znaš, Bosna je zelene boje. I nosi neboplavu ešarpu. Mekana kao oblak. I surova kao rospija. Kao žena koja te živog izmuči ali od koje nisi u stanju da se odmakneš.
Ne nedostaje ti odmah, ta Bosna. Prođu godine da se za njom i ne osvrneš.
A onda ti se kao crv uvuče u svijest. Kroz slučajno sjećanje. Kroz nemir jutra u velikom gradu. Miris prženog luka i mesa. Zaprške.
Sve što nisam podnosila.
Zbog toga se hranim lagano. Stružem sa sebe ostatke bosanske hrane koja mi je kao djetetu zastajala u grlu, odmičem se od rospije, a sanjam o komadu pite i ćevapima što su drugačiji nego igdje.
I hladnu vodu sam prestala da pijem, više mi prija topla, a skrivenim komadom mozga sam željna popiti iz dlanova onu izvorsku, našu, hladnu kao nož…
U bijegu od Bosne jedino sam zadržala ijekavicu i nje se nikada neću otresti, ni na kraj svijeta da odem. Jedino na njoj mogu duševno da mislim i da govorim, da djeci tepam i da na njoj arlaučem. Jedino na njoj umijem da volim, pružam ruke na zagrljaj i dlan na prijateljstvo…
I psujem. Razulareno i slobodno. Katkad kao kočijaš. Namjerno, nevaspitano i drsko jer mi je od prvog dana života među pristojnim svijetom na ku*ac išlo njihovo “lepo vaspitanje”.
Ni djecu nisam vaspitala. “Brižljivo” im njegujem bosanski gen.
Da znaju po propisu reći kad im je “pun ku*ac svega”.
Pobjegla sam od nje. Kao od samog vraga. I vraćam joj se stalno. Ali ne zalazim u nju preduboko. Tek po obodima. Da me ne boli previše.
Ona je kao čovjek sa kojim nikad ne znaš na čemu si. Spolja mirna a iznutra vulkan koji samo što nije…
Ona te miluje, a drugom rukom je spremna da te udari ispod rebara jer joj se tako hoće, jer nije naučila da u sebi pomiri sva svoja lica, jer je samoj sebi tijesna, jer nije naučila na smiraj…! Ona se nemirom hrani.
Prgava, kao sitna žena. Ispresjecana strmoglavim vrhovima i ravnim linijama.Kada te zagrli stisne te svuda, da ti duša izađe na nos, da u trenu osjetiš pripadnost kao da ti je korjen veličine korjena hrasta od 200 godina. A onda te ohladi, trsi te se lakoćom da te odleprša na sve strane svijeta, pa kao oduvan maslačak, rasut, ne umiješ da se sastaviš nego svuda isklijaš a nigdje te nema.
I godinama sam s njom u jednom te istom obruču, tražim prilike da joj se primaknem a istovremeno nalazim izgovore da joj ne priđem.
Ne znam kako se zove sila koja te istovremeno vuče i odmiče?
Bosna valjda?
Priđem joj tek toliko da kroz prste propustim njenu prirodnu, tečnu granicu, koja i mene samu dijeli na dva dijela.
Nadišem se želje i sjećanja. A onda se opet popnem dovoljno daleko da joj ne potrčim nazad i zamišljam gdje sam to ja tamo daleko mogla biti i u šta bih se uobličila?
Možda se bojim da uđem dublje da ne bih srela onu drugu mene kako živi nekim drugim životom?
Da se ne prepoznam…?
Tamo, preko vrhova, nazirem ožiljke, glasove, suze i smijeh. Nazirem sjene bivših prijatelja. Nazirem posramljene poglede, pognute glave i progutan ponos. Bezvolju i bezglasnost. Nikad izrečeno “NE PRISTAJEM!”
Tamo, preko onih vrhova, vidim duše kako lebde, nepristigle, zaglavljene ni tamo ni ovamo, isto onako kako sam i ja, živa, zaglavljena… Od Bosne se ni mrtvi ne umiju otkinuti.
Kroz vjetar im čitam osudu za sve naše sramne gubitke ljudskosti, za zaborav istine da smo svi samo slučajni vlasnici imena, prezimena, prve adrese, gena i vjere, osudu jer smo dopustili da na osnovu slučajnosti jedni druge režemo, parčamo i dijelimo, da zaboravimo na ljubav kao na jedinu religiju ispod koje smo svi isti!
Vapi moja Bosna, dok je ućutana gledam sa vrhova druge obale! Vapi za mnom!
Jer zna, Moja Bivša, uvijena u plavu ešarpu, u moju vječitu iluziju o Slobodi, da ovi ožiljci koje mi je kao desetogodišnjem djetetu dala nisu ožiljci mržnje nego tetovaže vječite ljubavi, podsjetnici da nikad ne zaboravim šta znači biti Čovjek.
Znam i ja, zelena Moja Bivša, da nisi pucala u mene bez razloga… Izabrala si me jer si znala da se bol u ovakvima kao što sam ja neće izobličiti u nesreću nego u spoznaju da se besmislu neljudskosti treba opirati, da iz boli treba rađati ljubav, biti glasniji od surovosti…! Znala si da se neću izvitoperiti u dželata nego ću tražiti Ljude, kidati granice, brisati razlike i tražiti istost kroz osmijeh i lijepu riječ i da na manje od toga ne pristajem.
Znala si da ću se umnožiti u iste ovakve, zato si me i ispratila one zime kada se za tobom nisam osvrtala. A boljela si me do trenutačnog preobražaja iz djeteta u zrelo biće.Znala si da ću se umnožiti u Nadu i Radost, da ću produžiti ljubav…
I pričati im da ožiljci nisu mržnja nego opomena na ono kako ne treba, da su ožiljci mapa ka odgonetki vječnog mira.
I znaš ti dobro da ću ti se jednom vratiti, zauvijek, kroz prah se prosuti po tebi jer jedino tebi pripadam…
U kome se Bosna rodi u njemu Bosna nikad ne umire nego vječito klija na ljubav…
"za konkurs"