BOROVIMA
Na toj osunčanoj livadi,
gdje je bez prekida živjelo ljeto,
nikad nije bilo snijega.
Na njoj je uvijek ponosno stajao
jedan vječno zeleni bor.
Niko nije obraćao pažnju na to.
Samo su ptice dolazile na njegove grane
da slušaju pjesmu vjetra.
I samo su se kosci ponekad pitali:
„Čemu ovaj vječito zeleni bor
nasred osunčane livade
gdje nikad nema snijega?“
Trajalo je to tako godinama –
ljeto, livada, bor.
Dok jednog običnog vrelog dana
bor nije umro,
i pao.
Niko nije obraćao pažnju na to.
Samo su ptice s vjetrom
doletjele na ovu granu gdje sad sjedim
i isplakale mi pjesmu o njemu.
I samo se kosci ponekad pitaju:
,,Zašto nema nekog vječito zelenog bora
nasred ove osunčane livade,
gdje nikad nema snijega,
da se na čas sklonimo od sunca
i zapjevamo sa pticama i vjetrom?’’
Marija Dragnić, ''Druga obala''
