<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Bolje nemati morala nego imati lažan

05. decembar 2012, 12:00

Mlada si ili stara?
Obrazovana ili neobrazovana?
Nezaposlena ili nezaposlena?
Neko ti nudi da volontiraš?
Lijepo ga pošalji u p. materinu i...

RECI NE VOLONTIRANJU

Moderno, manja potrošnja, jeftinije je, volontiranje je hit: radiš, a ne plaćaju te. Ima tu neka logika, na prvi pogled daleko od sakrivena od logike. Ko bi od naših starih rekao da će jednog dana žene imati pravo glasa, da će se trčati zbog zabave (a ne bježeći od medvjeda – brutalnog ponirskog pande), da na kraljevskim dvorima neće biti služeni čvarci, da će u modi biti da radiš a da te ne plaćaju... Niko od naših starih to ne bi rekao, doduše, da su naši stari bili pametni i vidoviti vidovići i proročanski proroci, ne bismo mi bili danas ovdje gdje smo a jesmo. Nego!

Rad je stvorio čovjeka (uskličnik) i valja ga cijeniti kao suštastvenu civilizacijsku tekovinu, nalaže nam to pripadnost čovječanstvu, pravo elementarno prečesto zakinuto. A i ovaj rad pri volontiranju nije naročito brutalan. Ideš tamo i šlaufom pereš naftu sa tuljana koji su se nasukali jerbo su se nagutali dizela D2 jerbo se tanker izvrnuo nadomak obale Aljaske, četkom ribaš naftu sa pingvina koji se valjaju kao kornjače, u gumenim čizmama i zaštitnom odijelu bježiš od podivljalih tuljana i pingvina, i tako to... je bilo u onom američkom filmu.

No, kako to reče Džonatan Branimir Štulić, it ain't like in the movies. Efektivno, volontiranje moramo razgraničiti na tri bazična oblika: volontiranje, volontiranje i „volontiranje“. Ako krenemo obrnuto azbučnim redom, ovo sa navodnim znacima je ona šema kad imaš šemu ćaću mater zemljaka rođaka stranačku člansku kartu istaknutog člana pa te prime da „volontiraš“ u neki administrativni budžak, radiš ništa (ili ako baš nemaš sreće, radiš kao konj), primaš nekakvu platicu bijedicu naknadicu koju spiskaš na šešire, a nakon par mjeseci raspišu konkurs pa te prime za pripravnički a nakon pripravnički na zastalnički, a onda ti je like in the movies, idu kuća, kola, stan, krediti, kokain, varanje muža, odnosi s javnošću, itd. To je to, viči jes' kad gospođa ministarka kaže.

E, al' volontiranje je nešto sasvim drugo. To je ova šema koja se nameće onima koji nemaju šemu ćaću mater itd. To je to kad radiš, a plaćaju te nulom poznatom kao i „prazan skup“, protivno svim prirodnim zakonima koji nalažu da se tijelo opire radu ukoliko za to nema prirodan ili neprirodan podsticaj. To volontiranje je kad ima posla a nema para. (Evo džepa đe su pare bile.) To volontiranje je ono što se ne računa kao radni staž. Računa se kao dani tvog života. To je ono kad nemaš ništa od toga sem moralne satisfakcije, a prečesto nemaš ni moralnu satisfakciju. Kad pucaš na švabe municijom koju si platila iz svog džepa, a oni se voze u Mercedesu blu efiš'nsi. To volontiranje je ono kad te jebu a da ga ni ne izvade. To je ono kad si potrčko, mala od palube, voziš lift pa te hvale kako dobro voziš, ispravljaš kojekakve dokumente i psuješ i oca i majku državi, prosvjeti, Dodiku i onom što ih je kucao, kako je došao dotle da se zaposli a ostane nepismen. To je ono kad znaš da te gleda a ne da. I neće ti ni dati. To je ono volontiranje kad te šutne prije nego što stekneš uslove da polažeš stručni ispit, a ti ne možeš ništa da uradiš po tom pitanju, eventualno da pišeš blog. To je ono kad kreneš da pišeš poeziju koja sadrži stihove à la „o, mladosti, zašto u tebi nema radosti, na stranicama moga života ispisuješ samo gadosti“...

Ima i ovo drugo volontiranje (koje najčešće nije u skladu sa postavkom „nezaposlena ili nezaposlena“, ali mora biti pomenuto), a to je kad radiš a ne plaćaju te, al' radiš u ubjeđenju da radiš nešto dobro: pomažeš invalidima, manjinama, bolesnima, starim, nemoćnima, itd. I tada, ne samo što radiš a ne plaćaju te, radiš mučan tuđi posao za koji neko dobija pare a ne radi ga. Činjenično, u životnoj okolini postoji praznina koju treba popuniti radom, a u srcu zadovoljštinom humanosti. Doduše, taj altruizam je najčešće veoma prozaičan: ne znaš za njega dok te ne pogodi. Šalješ SMS-ove pomoći da se skupe pare za mamograf zato što ti je tetka fasovala rak dojke. Naravno, voliš svoju tetku pa šalješ SMS-ove da se kupi taj mamograf koji košta kao ona manja vikendica člana vladajuće stranke (bez podnog grijanja ugrađenog u dvorište), a valja nahraniti i telekom PDV-om dodatim na poruku. A dok tetka nije fasovala, bilo je koka-kola, marlboro, buzuki, suzuki, jamaha, seks i grad. Ipak, nekad i najbitnije stvari u životu krenu najglupljim povodom... povod je bitan. Iako pogrešno, kao i svi oblici volontiranja (posebno oni bez navodnih znaka), od srca je ova varijanta, iako svi znamo da srce nema oči ni mozak.

Nego, ono drugo, u sredini, kad pucaš na švabe municijom koju si platila iz svog džepa, to je ono najpogrešnije. Posebno ako su švabe „volonteri“ (sjeme im se zatrlo i filter čestica blu efiš'nsija začepio), k'o što znaju biti. Jerbo, it ain't like in the movies, vala, u tvom životu, ako je dotle došlo, da volontiraš bez navodnih znaka. Doduše, ima i filmova raznih. Tu su Mostovi okruga Medison, a tu je i Kuduz. Ovaj drugi je češće na programu. Jer, o čemu se tu zapravo radi...

U parodiji od države čiji su jedini elementi državnosti visina plata „izabranih predstavnika vlasti“, gdje je privreda sistematski uništena a preko 40% radno sposobnog stanovništva nezaposleno, prelicemjerno je pričati o besplatnom radu, posebno kad to rade „izabrani predstavnici vlasti“ misleći na legalizaciju „volontiranja“ za njihove omladince, primljene bez konkursa, bez pameti. Jedni za nerad preplaćeni, a drugi za rad neplaćeni, nema smisla rečenica sa takvim rasporedom negacija, a da se ne priča o privatnom sektoru u kojem se gine za marku. U parodiji od države koja je ogrezla u kredite zarad isplate nezasluženih plata i bonusa budžetskih korisnika, posebno zadebljale i mentalno zakržljale administrativne hunte kancelarijskih morževa, plata koje su u višestrukom neskladu sa realnim sektorom koji stvara te plate, gdje ti budžetski korisnici ne vide dalje od svog nosa, svog života, svojih kredita, svojih ljetovanja i zimovanja, ne vide dovoljno daleko do svojih 40% nezaposlenih komšija a ipak su glasniji od njih kad se priča o problemima, volontiranje odnosno bilo kakav znak dobre volje je slaganje sa potpunom pogrešnošću kompletne postavke stvari. Da bi volontiranje ovdje kod nas imalo smisla, potrebna je promjena sistema i uslova egzistencije, a za promjenu nije nužno potrebna revolucija – dovoljno je reći NE. I zato, ako cijeniš sebe, svoje znanje i rad, reci NE volontiranju, između ostalog. Ono slanje u p. materinu je nadasve blagodaren gratis, ali reći NE je sasvim dovoljno. Što se mora, nije teško. Što se mora, biće urađeno, po svaku cijenu.

A ona osnovna kvaka za priču, nimalo slučajno za kraj ostavljena, volontiranje kao način sticanja praktičnih znanja i radnog iskustva? Ako je suditi po „radnicima“ u ovoj državi i kvalitetu njihovog rada (posebno gledajući odozgo nadole), možda je bolje ostati tabula rasa...

P.S. Obično ovakvi tekstovi, usmjereni na čitaoca protivnika, budu muškorodni (mlad star nezaposlen nezaposlen), a može i drugačije, da nam svaki dan bude 8. mart, zarad tokova političke korektnosti polne orijentacije.

http://bojan5150.mojblog.rs/