Bolje nemamo, goreg nećemo naći
Rijetko ćemo naći medij koji nije, u bilo kojem obliku, cenzurisan od vladajuće strukture, ukoliko se rečenice, izgovorene u javnom prostoru, tiču negativnih ili pak nelegalnih radnji istih. Ipak, zahvaljujući globalnom mediju koji je dostupan svakome ko ima internet konekciju, youtube-u, imamo mogućnost poslušati necenzurisane, pa čak i nadrealne misli običnog čovjeka. Smijući se iskrenoj izjavi, susjednog, srednjovječnog radnika, na pitanje šta misli o predsjedniku države, odgovara 'bolje nemamo a goreg nećemo naći', postajem svjesna jedne učmale i pljesnjive realnosti, koju prihvatamo kao obavezujuću, jer 'bolje nemamo. ' Kakvom psihološkom zlostavljanju je bilo izloženo, ne samo njegovo, nego naše biće, kada okolnosti oko sebe poimamo sa 'boljeg nemamo!?
Nešto više od dvije hiljade i četiri stotine godina Aristotel je u svom djelu Politika iznio bitne odrednice 'tiranina' i tiranije. Između ostalog, navodi nam da tiranin ne voli ljude koji imaju imalo dostojanstva ili nezavisnosti – tiranin želi biti sam u svojoj slavi! Svako ko tvrdi da ima dostojanstvo ili izjavljuje svoju nezavisnost – ima svoje pravo na to, ali tiranin ga mrzi kao takmaca i neprijatelja svoje moći i nezavisnosti. Tiranin, također, voli izazivati ratove da bi njegovi podanici mogli imati nešto da rade i da uvijek trebaju vođu. Pravi tiranin nikad ne vjeruje svojim podanicima – jer zna vrlo dobro da ga oni žele zbaciti i utamničiti.
Vremenom se termim 'tiranin' počeo primjenjivati na onog ko ima, uslovno rečeno, vlast nad nekim. Bilo da su porodični, poslovni ili neki drugi društveni odnosi u pitanju. Profil tiranina je poznat među običnim pukom, i može se identifikovati u svakodnevnoj komunikaciji. Tiranin dobija i šire značenje, tiranin nije, samo nužno, predsjednik neke države.
Tiraninu je u ovoj, razuđenoj definiciji, prirodno i jedino prihvatljivo sadističko djelovanje spram svojih podanika. O sadizmu i mazohizmu je detaljnije pisao američki psihonalitičar Erich Fromm. U svom djelu Anatomija ljudske destruktivnosti govori o prirodi sadizma. 'Sadistički karakter je obično ksenofobičan i neofobičan — neko ko je stran stvara novinu, a ono što je novo pobuđuje strah, sumnju i odbojnost jer se tada traže spontane, žive i nerutinizirane reakcije.
Drugi element u sindromu je pokornost i kukavičluk sadista. Može izgledati kontradiktorna tvrdnja da je sadist pokorna osoba, no to ne samo da nije kontradikcija — to je, dinamički govoreći — nužnost. Neka osoba je sadist jer se osjeća nemoćnom, neživom i bespomoćnom. Ona taj nedostatak pokušava kompenzovati moći nad drugima, transformisanjem gusjenice kakvom se osjeća, u boga. Ali čak i sadista koji ima moć pati od svoje ljudske nemoći. On može ubijati i mučiti, ali ostaje nevoljena, izolovana, uplašena osoba kojoj je potrebna viša sila kojoj se može podrediti. Za one koji su bili jedan korak niže od Hitlera, Fuhrer je bio najviša sila; za samog Hitlera to je bila Sudbina, zakoni Evolucije.'
Fromm, nadalje, u djelu 'Bijeg od slobode' opisuje ličnost koja sadrži elemente mazohizma i sadizma, i naziva je autoritarna ličnost. Ljudi koji imaju ovakvu ličnost žele kontrolirati svijet oko sebe, kao i kontrolirati ljude oko sebe u pokušaju da uspostave nekakav red. Također se žele podrediti nečemu što je moćnije od njih, bilo da je riječ o nekoj osobi ili nekakvoj ideji. U isto vrijeme djeluju kao i sadista ali kao i mazohista. Jedno i drugo se nadopunjuje.
Želja za potpunom kontrolom, sadističkim djelovanjem kao i potreba za mazohistima (bez njih bi se mogao svesti na osobu sa traumama teškog djetinstva iz kojeg su mu ostale neuroze) su osobine ličnosti kojoj se ne smije dozvoliti pristup ljudskim resursima. Nakon njegovog oporog djelovanja i traumatiziranog djetinstva dobit ćemo građanina, podanika sa jedinim mišljenjem 'boljeg nemamo.'
Svaki pokušaj 'žrtve' da se izjasni o zlostavljaču biva naglo prekinut, sadizam dopušta samo iživljavanje i tome se sistematično pristupa. Žrtvi se oduzima pravo glasa, pa i da objasni zbog čega je žrtvom. Putem kojim kroči, žrtve su potvrda njegovog postojanja, sadista bez mazohiste nije ostvarljiv.
Sadiste ćete pronaći u vlastitoj porodici, komšiluku, poslu, i u konačnici u liku vlastodržaca. Ljudi sa tripom Atile Hunskog 'biča božijeg'. Srest ćete ih svakodnevno, ako skinete sa sebe ogrtač 'žrtve' i ravnopravno pogledate, njihove zvjerski izbačene oči značajno se smanjuju. Ispred sebe imate biće raščlanjeno na atome, komešanje i mokre dlanove. Zašto? Jer ste poljuljali njegovu sadističku misao. Nije svako mazohista ni ovisan o njemu, niti je svako žrtva u obliku statističkog podatka. Pred sobom imate čovjeka koji kao i svi drugi, ipak, ide u klonju, pri čemu je klonja mjerilo svake ljudskosti. Nije to bič božiji, nit su to bića sa Olimpa. Nego, biće sa dva oka, dvije ruke i noge, koje pri svakom remećenju njegova veličanstvena svijeta, od panike trči u klonju.
Uvijek može bolje, i do kraja vijeka će biti gorih ali i boljih. Probleme rješavajte ljudski, sudski ili metafizički, jedno će uroditi plodom. Ali, žrtvom ni sebi ni drugima nemojte biti.