Ne znam za vas, ali mene jako boli činjenica da moj glas jednako vrijedi kao i glas nekog lole koga lično zaboli ona stvar i koji će svoj glas prodati za 20, 30 ili 50KM, i koga ne interesuje ni ko je na vlasti, ni ko će biti na vlasti i kakav ambijent i okruženje će ta vlast kreirati. Bitno mu je ko će mu taj dan više ponuditi. Ljuti me, jer ti ljudi prodaju našu budućnost i budućnost naše djece za jeftine pare: gajbu piva, šteku cigara ili tiket u kladionici. Čini me tužnim činjenica da ima mnogo siromašnih i očajnih koji će to učiniti kako bi taj dan prehranili sebe i porodicu, a strašno me ljuti to što postoje beskrupolozni ljudi koji će sve uraditi da preko tih glasova dođu do vlasti.
Boli me i ljuti što će na izborima opet glasati mrtvi, što će fiktivna dijaspora odlučivati umjesto nas. Boli me i to što moj glas vrijedi jednako kao i glas ljudi koji se ne informišu, koji naivno i površno prihvataju sve što im se servira i kreiraju svoj sud na osnovu neprovjerenih propagandnih poruka; boli me što jeftino nasjedaju na govore mržnje i što uprkos svemu, uvijek, redovno glasaju za iste. Sve mi to smeta i sve me to boli al’ najviše od svega me boli činjenica da polovina odraslih ljudi u BiH će sve to da dozvoli.
Polovina ljudi ne želi da odlučuje o svojoj sudbini. To me posebno boli, jer o našoj sudbini odlučuje šačica nepristrasnih ljudi i gomila partijskih sljedbenika. Boli me jer među onima koji ne glasaju ima dosta pametnih ljudi koji su razočarani i koji su digli ruke, a koji su i te kako svjesni svega i koji imaju šta da kažu, al’ su ipak odlučili da šute. Vjerujem da im mnogo toga smeta, al’ im je puna kapa i odlučili su se baviti samo sobom.
Donekle ih razumijem al’ ih neopravdavam. Neopravdavam jer su sposobni i vješti obasjati plamenom znanja i istine one koji nisu. Njihov izbor da ne učestvuju jeste demokratski ali demokratija nije samo sloboda izbora, ona je i odgovornost. I zato me boli što ti ljudi koji imaju šta da kažu ne pozivaju sebe i druge na odgovornost. Ako im se politika ne sviđa i ne žele biti dio političke scene ne znači da ne trebaju biti dio političkog života. Jer kvalitet tog života, htjeli mi to ili ne, jeste kreiran politikom. Znam da će mnogi reči kako nemaju za koga, i to je u glavnom i istina, al’ nije pitanje imamo li ili nemamo za koga, nego koliko one koje imamo pozivamo na odgovornost i koliko nas ima koji ih pozivamo. Jer ako nas nema i ako ne koristimo izbore kako bi ih pozvali na odgovornost tako što ćemo ih smjeniti onda nije ni bitno ko će biti na vlasti. Ne treba nama sposoban lider koji će misliti umjesto nas, nama treba odgovoran i osvješten narod koji će tog i sve druge lidere kontinuirano pozivati na odgovornost. Jer ko god da bude na vlasti radit će u svom interesu, a ne u našem, jer mi i ne želimo da nas se pita.
Boli me i to što ima malo osvještenih pojedinaca, jer bez osvještenih pojedinaca nema ni osvještenog naroda, bez osvještenog naroda nema ni odgovorne vlasti, a bez odgovorne vlasti nema boljeg života i bolje budućnosti. Ne znam za vas, ali zbog svega ovoga što mi smeta i što me boli, ja ću 07. oktobra ipak glasati, makar svijećom tražio čovjeka među kandidatima, kao što ovim tekstom tražim osvještenog pojedinca.