Blog je zatvoren.

Pokušavam se sabrati.

Previše kiše, kataklizmičkih slika, straha od budućnosti, frustracija sadašnjošću i trauma iz prošlosti je bilo zatomljeno u meni. Sve je to pokrenulo bujicu riječi i nagnalo me da pogledam stvari iz novog ugla i pokušam biti bolji čovjek. Možda griješim, ali čini mi se da se slična stvar desila i drugima.

Slike iz ovih dana ću nositi cijeli život, a vjerovatno će me kolektivno sjećanje na ovu poplavu i nadživjeti.

Ova silna voda je probudila ljude i umila ih. Cijena je bila strašna i još uvijek niko ne zna koliko domova je uništeno, sela zbrisano sa lica zemlje, a ne bi trebalo nikada zaboraviti da je ovo buđenje ljudskosti plaćeno i životima nevinih ljudi. 

Riječi su suvišne.

Doviđenja.