<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Blic Knjig

08. novembar 2012, 12:00

Blic knjig

Mi nemamo vremena. Bombardovanje informacijama se nastavlja iz sekunde u sekund. Pešadijske bombe se aktiviraju svakim klikom miša i čujemo potmulo kuckanje tastature. Vremena je sve manje, a i prostora da se nešto učini. Bližimo se kojoj već milionitoj žrtvi pokošenoj nervnim gasom jutjub senzacije. Kabasti prelepi tenkovi iz prošlog rata umetnosti koji su operirali sa četiristo ili sedamsto strana neće pomoći na svim frontovima. Vreme je za učinkovitu i pre svega brzu protivodbranu, u eri tvitova i sms poruka, flash fiction snažniji i sažetiji i od kratke proze, jedan pravi nanotekst, donosi vam sada blic knjig. Ovo nije upotpunjena umetnost ali daje nagoveštaj iste.

Sledi nekoliko primera ovakvog teksta. Za autore verovatno niste čuli, a i to nije toliko važno (zaboga živimo u vremenu nezavisnih indiskretnih umetnika).Možemo zamisliti ovakve nevidljive talente kako vežbaju hitac na veće zverke kroz zapise na pozadini pisama, uplatnica, otcepljenih margina. Zapisi liče na početak poglavlja nekog većeg dela. Čini nam se, sve se stvara u par minuta koje su jedini prostor za napade kreativnosti, dok piju jutarnju kafu, u gradskom prevozu.  Ako proces stvaranje jeste duži, poslednja verzija ne svedoči o tome. A i publika ima taman toliko vremena da pročita na proglasu pokoji udarni naslov, aforizam ili horoskop, ako govorimo o prosečnom radnom čoveku. Egzistencijalističke potrebe, hteli mi to ili ne, moraju se zadovoljiti. Posledica toga je sve veća nestašica duhovne hrane.  

Ključna reč ovde nije ograničenost. Reči poprimaju dodatne odrednice te se stvara svojevrsna crna rupa u tekstu, tolike je gustine da će vas prosto uvući u virove tumačenja. Tačka je zarez. Čitalac je mnogo više uključen u strategiju vojevanja. Šta se desilo pre, šta će biti posle ovoga? Zašto? Kako? Kratko saopštenje izazvaće previranje i to u svim redovima publike. Svako će se zalagati za izgradnju i obnovu na osnovu jedne kratke zvonke poruke iz boce. Rečenice su očišćene od teških metala, poletne i uklopive u svaki šaržer pojedinačne misli. Ovo je tek jedan deo slagalice, vi imate slobodu da izgradite čitav svet oko njega.

Veverice

Kasna jesen. Za sada je sunčano. Eni i Džejn piju kafu ispred kuće. Eni drži ljubičastu šolju na kojoj piše ‘Najbolji dečko na svetu’. Njen sin se vratio na fakultet, iza sebe je ostavio to i drugi krš.

“One veverice”, reče Eni.

“Zar nisu užasne. Pokupiše ti sve– koje je to drvo?”

“Orah.”

Drvo se savija i trza, kao da isprobava odeću. Veverice šmugnu uz zabačeni deo ograde, zatim skoče i nestanu u još uvek zelenom lišću. Orah je drvo koje kasno zri. Svakog proleća, Eni misli da je njeno sigurno umrlo. Kad eto ti jeseni a ono u punom sjaju.

“Ne smeta mi, stvarno. Samo kad ih zakopavaju po travnjaku.”

Džejn odgovara, “Nikada ranije nisam videla orahe, mislim na drvetu.”

“Samo naraste. Godinama nisam obraćala pažnju. Onda jednog dana, tu je.”

Škripa; drvo se brani od napada. Veverica beži nazad uz ogradu, sa orahom u zubima, za njom još jedna veverica. Džejn pita, “Ehm, znaš li rezultate biopsije?”

Eni spušta svoju šolju.  (autor: Frensis Geper)

Nemir

Odgurnula je pokrivač ka njenoj strani kreveta. On je ležao poput morskog lava, trom i bezizražajan, obeležio je svoju teritoriju u ovoj sobi. Usta su mu bila otvorena ali je disao na nos. Vazduh je šištao kroz njegove nozdrve. Sela je i slušala neko vreme, sve više joj je smetalo.

Prekoračila je krevet i otišla u susedno kupatilo. Ostavila je otvorena vrata i svetlost je padala na njegovo lice, puno zaborava i zadovoljstva. Nije joj se išlo u toalet ali je svakako sela na šolju. Mogla se zakleti da su njegovo kotrljajuće hrkanje i zviždanje nozdrava postajali glasniji. Ipak, više joj se sviđao dok spava nego kad je budan. Mislila je na to kako se kezio na nju kao pohlepna životinja, kako joj je stiskao zadnjicu u javnosti, i kako bi se sićušna kap znoja skotrljala sa njegovog čela i spustila na njeno dok je on bio gore a njegovo lice se oporavljalo od grča. Usredsredila se na jednu tačku na pločicama dok hrkanje nije postalo jače i ispunilo celu sobu.

Sledećeg jutra je sobarica mrzovoljno kao i uvek spremila doručak. Dvorenje gospodina je bilo dovoljno naporno a sad je tu bila i nova supruga. Iako je bila mlada imala je lukav pogled. Očigledno ju je zanimala samo jedna stvar.

“Mardžori, Mardžori, dođi brzo!”

Kućna pomoćnica je strčala niz stepenice gde je ugledala gospođu kako grčevito hvata ogradu, njen svileni ogrtač joj je spao sa ramena.

“Srčani napad mislim, nisam sigurna. Spavala sam i onda se probudila i...” Nagela se nad stepenice i počela da plače.

Mardžori je stajala mirno, diveći se predstavi.

(autor: Emili Itvel)

Žan

Pored mene stoji opat i šapuće molitve i čovek iz suda pita još jednom da li imam nešto da kažem i ja podignem pogled i vidim ljude zbijene na trgu i na prozorima i na krovovima ispod sivog neba što preti susnežicom i odgovorim mu, ne. Sudski službenik klima glavom i dželat pruža svoje ruke zatim uzima klešta sa uglja i prvi otkida komad mesa sa mojih grudi i onda sa moje ruke i onda sa butine i onda sa lista noge i svaki put kada jauknem ljudi viknu ili dobace nešto. Zatim dželat sumporom oprlji moju desnu šaku i nakon toga sve se umiri jer se on opet muči sa kleštima i moje meso neće da se otcepi tako lako i čujem neku staricu Oh ho ho i čak i dok opat šapuće to je sve što čujem to Oh ho ho a onda bol je opet tu i ja molim Boga za milost.  

Došao sam sa sela sa natovarenim sirevima koje smo čuvali u podrumu preko cele zime, i zato što nisam sin za primer, pošto sam sve prodao na pijaci ostao sam u gradu, zalazeći u gostionice i među kurve. Ali kad mi je ponestalo zlata, gostioničari su me ismevali govoreći da sam zaludni propalica i kurve me više nisu htele osim Nanet ali ona je bila starija i imala izubijano telo. Ja sam prost čovek ali trpim sve svoje patnje bez izuzetka, i u mom očaju setio sam se kako su kraljevi vojnici obesili mog dedu o hrastovo drvo i ukrali njegove svinje za vreme poslednjeg rata, i tako, u sred dobre opijenosti koju sam platio sa srebrenjacima što ih zaradih kasapeći mladu telad, bio sam tamo kada je došla kraljeva kočija praćena gomilom ljudi koji zvižde i uzvikuju. Ubrzo se kočija zaustavila ne mogavši dalje od gužve i ja sam se progurao i dohvatio nož iz mog rukava gde sam ga skrivao i zabio ga kroz prozor kočije: Promašio sam kralja, njegova bogato ukrašena glava se povukla unazad, i samo sam probio svilu kojom je bila obložena kočija.

Ipak dok se cepala svila osetio sam kao da ubijam.

U Bastilji su me čuvari okolo vodili kao magarca i tukli me štapovima. Jedan od njih dao mi je da jedem  hleba i mesa  i rekao mi je da me žali jer moje muke na gubilištu neće biti ništa u poređenju sa onima koje me čekaju u paklu.

Kada je dželat odložio klešta, naliva u moje rane, rastopljeno olovo na grudi i vrelo ulje na ruku i razgrejanu smolu na list noge i vruć vosak na butinu. Onda praćen uzvicima rulje i dovicima čuvara dovedeni su konji i skinuli su moje telo sa gubilišta i konopcem su vezali svaki moj ud. Opat mi nudi svoje raspeće da ga poljubim i kažem mu da prenese konjanicima da ih ne prezirem, da znam da moraju učiniti šta je naređeno jer sam zgrešio.

Opat prinosi mojim usnama raspeće još jednom i onda konji odgalopiraju i pokidaju udove sa mog tela i nisam siguran da li sam umro ali na trenutak osećam majčin topao dlan ponovo na mom čelu i opet čujem staricu Oh ho ho i posle toga ljudi se probijaju  iza linije čuvara  i kidaju delove mene i jedan čovek namače svoju košulju u mojim ranama i drugi glođe parče mog otkinutog mesa i žena izbija moje zube sa obućarskim čekićem i znam da sam mrtav pošto ništa ne osećam. Moje telo je potom spaljeno i moj pepeo je iznet van zidina grada i predat vetru i ništa nije preostalo osim zuba koje žena prodaje na crkvenim stepenicama i deca ih nose okolo kroz ulice.

(Autor: Ben Straud)