Snimio je Majk Džadž (tvorac nekada popularnih Bivisa i Batheda) prije par godina jedan simpatičan film, zove se Idiokratija. Zanatski gledano, film nije ništa posebno, prosječni glumci, loši efekti i slaba dramaturgija, ali ono što izdvaja ovaj film je osnovna misao vodilja, da ne kažem filozofsko-sociološka podloga. Pretpostavljam da je Džadž ovu koncepciju maznuo od nekog od cijenjenih filozofa, ali ja nisam imao priliku da čitam to (famozno) pisanije, pa ne bih da lupetam, ali mi vuče na Bodrijara ili tako nekog Francuza iz druge polovine XX vijeka. Nebitno je porijeklo, bitna je koncepcija, kao što rekoh. Dakle, šta je osnovna misao vodilja ovog filma, i još važnije, kakve veze ima sa ovim blogom i Internetom?
Ovdje ću malo da parafraziram, ako sam promašio, prostite. Film počinje konstatacijom da je ljudska civilizacija, zbog intelektualne superiornosti čovjeka u odnosu na sve ostale species na planeti Zemlji (možda i najtanji stub nosač ove teorije, eto recimo Daglas Adams se ne bi složio s ovom konstatacijom u svom djelu “Autostoperski vodič kroz galaksiju“) uspjela da se izbori sa svim spoljašnjim nedaćama koje su ugrožavale opstanak homo sapiensa, znači istrijebila sve bolesti, predatore itd. Time se otvorila mogućnost da evolucija počne da favorizuje one primjerke ljudske vrste koji su skloni ubrzanom razmnožavanju, a ne one koji su skloni preživljavanju, a to su oni pametniji. Ovo ima smisla, jer onaj što je pametan dovoljno da ne gađa lava bananom ili ne gura prst prvo u dupe pa onda u usta ima više šansi da ne bude pojeden ili ne fasuje kakvu boleštinu. Elem, ko se onda najbrže razmnožava? Nekako to nije odlika intelektualne elite, i onda Džadž prikazuje paralelno razvoj dva para – jednog para intelektualaca koji prilikom planiranja porodice stalno nalaze razloge protiv rođenja djeteta, te loša ekonomska situacija, te civilzacija propada, dok na kraju od muža ne ostane samo malo nečega zamrznutog u banci spermatozoida. S druge strane, kvoterbek lokalnog tima je u međuvremenu stigao da oplodi i ženu i svastiku i komšinicu, sve odreda predstavnike rednek zajednice u SAD. Krajnji rezultat bijaše taj da je krivulja IQ čovječanstva počela da pada, jer više nije bilo tigrova niti lavova koji bi uklonili kukolj od žita a najnereprezentativnijim (da ne budem grub i ne kažem najglupljim) primjercima ljudskog roda uručili nominaciju za Darvinovu nagradu. Uglavnom, sve je više ljudi sa sve nižim IQ-om dolazilo na svijet. Ostatak radnje i to kako se sve odmotalo pogledajte u filmu, ovo je samo prvih nekoliko minuta.
E sad, pitate se, kakve veze ovo sve ima sa Internetom i ovim blogom? Ima itekako. Samo da svedemo pojavu homo sapiensa iz gornjeg pasusa na prosječnog korisnika Interneta ovih dana. Zašto to govorim? Dostupnošću Interneta širim narodnim masama Internet je izgubio onu elitističku premisu koju je imao nekada. Kratko podsjećanje – Internet je prvo nastao kao dio vojne mreže, a potom se prvo “zapatio” među akademcima (sjeća li se neko starih adresa koje su bile izuzetno popularne, pravi rudnici blaga i znanja, tamo krajem devedesetih, a koje su u sebi imale ono čuveno .ac. – serveri ETF-a, kako banjalučkog, tako beogradskog su bili poligon za prave kreativce). U međuvremenu, prešli smo dug put.
Internet je postao dostupan svima, i to se, bar prema onom što ja mogu da vidim, odrazilo na (najmanje) tri načina, koji su ekstremno povezani.
Prva stvar, kako je upotreba računara i Interneta sve jednostavnija, i u posljednjih nekoliko godina zahtijeva korištenje manje moždanih resursa nego li upotreba aparata za espreso ili nedajbože veš mašine jednostavno Internet je, kao što sam naznačio, izgubio svoj elitistički/akademski predznak. Jednostavno, danas su svi na netu. Nekad, diskusije na Internetu su se vodile na opskurnim mjestima (news grupama), kao prvo, bilo je potrebno znanje da se računar podesi da bi uopšte mogao da pristupi Internetu, kao i određenim diskusionim grupama. Takođe, nivo rasprave bijaše malo snobovski, pa se triput moralo pregledati ono što se objavljuje. Računari bijahu skupi, nije bilo net-kafea niti lokala sa računarima, a o surfovanju mobilnim da ne pričam.
Ono što me je natjeralo da počnem da razmišljam o ovoj temi je bilo sablažnjavanje nekih mojih prijatelja na neke random fotke nekih tamo djevojčica u čuvenoj “duck face/duck lips” pozi. Meni je lično to nezanimljivo, niti imam želju da glumim Cicerona uzvikujući “O tempora, o mores!”. Vremena su takva kakva su, a coktanje jezikom neće dati rezultata niti će popraviti stanje. Međutim, ono što ja želim da istaknem, jeste da pojava egzibicionista nije nova (vidjeti pod Lady Godiva). Ono što je novo jeste mogućnost prikazivanja svog egzibicionizma. Nekad, da biste se uslikali u nekoj glupoj pozi, kao prvo, trebalo je posjedovati neki od onih “Зорки” ili “Смена” ruskih aparata od tri kile, koje je bilo estremno teško držati ispruženom rukom. Nakon kupovine skupog aparata i isto tako skupog filma, namještanja parametara (naslijepo, rezultati će biti vidljivi tek po razvijanju filma) snimanja (ekspozicija, otvor blende) e tek onda je nastupala muka – trebalo je naći nekog komšiju/rođaka koji je kod kuće imao skupu aparaturu i sobu sa crvenom sijalicom, a usput je pouzdan dovoljno da to ne podijeli svom društvu. Odlazak u foto radnju, gdje radi ćaletov prijatelj, nije dolazio u obzir. E sad, nasuprot svemu tome, stoje tri poteza prstom na mobilnom telefonu koji ima svaki klinac od 12 godina.
Drugo, s obzirom da se struktura korisnika Interneta promijenila u korist širokih narodnih masa, tako je došlo i do estradizacije Interneta, tj. podilaženja ukusu masa, što je pojava koja je odavno srozala kvalitet TV programa. Kako drugačije objasniti pojavu da su u danu kad je najavljena nova recesija, tajfun pobio 1250 ljudi, kad je Skupština Srbije usvojila 21 Zakon, vijesti dana na najposjećenijim sajtovima i portalima bile to da je Ceci pozlilo na sudu ili da će Severinin momak prisustvovati porođaju? Naravno, urednici tih medija će vam reći da se to traži i čita, ne znajući da tim odvratnim argumentom opravdavaju srljanje u istu propast koja je zadesila TV medije. No onda vam pogled padne na onu rubriku (statistiku) koju mnogi sajtovi ističu, a to je “vijesti sa najviše komentara”.
Treća stvar – Komentari na Internetu su dvosjekli mač. Kao i svojevremeno na forumima i news grupama, u komentarima se nekad moglo pročitati ono što se u vijestima ili nije moglo napisati, ili je promaklo novinaru ali i čitaocu. Međutim, upravo sa raširenošću Interneta, komentare su poplavili i preplavili mediokriteti sa svojim stavovima, koje su, da se ne lažemo, uvijek posjedovali ali nisu imali gdje da ih prezentuju (ili su to radili na nekim opskurnim mjestima, na sastancima još opskurnijih grupa). Svi se odjednom zgrožavaju na nivo homofobije, rasizma, šovinizma, nacionalizma, nacizma i ostalih -izama u komentarima na Internetu. Narod na ovim prostorima je uvijek imao svoje probleme, loše procjene i shvatanja (pa nije valjda da je ona silna mržnja za vrijeme ratova u ex-Yu posljedica trovanja iz vazduha ili crne magije), ali se pojavom Interneta i (obratiti pažnju!) blagodeti anonimnosti komentara i komentatora rodila mogućnost da se žuč prosipa i frustracije iskaljuju na javnom mjestu zaogrnut plaštom anonimnosti. U komentarima više nema ništa pametno da se pročita, a čak i neki sajtovi gdje se prije od komentatora moglo pročitati barem onoliko kao i od autora članka, došlo je do jedne personalizacije i totalne rigidnosti u stavovima da se komentarisanje svelo na doskočice tipa “o, otkud ti, može pivo” i odsustvo bilo kakvog kritičkog odnosa prema tekstu, uz nezaobilazne predrasude i unaprijed pripremljena mišljenja u vezi sa tekstom, a sve u zavisnosti od toga ko je autor. Najbolji primjeri za to su tekstovi na e-novinama i NSPM, gdje, bez obzira da li je tekst objektivan ili ne, kvalitetan ili ne, komentatori unaprijed imaju mišljenje o autoru u zavisnosti s koje strane dolazi. Ako neko dolazi iz suprotnog tabora, može da otkrije teoriju relativiteta, džaba mu, uvijek budni, vispreni i kvaziduhoviti komentatori će da mu spočitaju neki stari tekst ili stav po nekom drugom pitanju, što će autora automatski da diskvalifikuje a komentatorima da priliku da se u višeglasju (a kako drugo će heroji, nego kad su u gomili) izruguju sa boljima ili bar drugačijima od sebe. Jednostavno, samim pogledom na tekst i njegovog autora već možete naslutiti kakvi će komentari biti, sem ako se ne pojavi neki profesionalni trol da malo zakuva čorbu i prodžara po žabokrečini, uznemirujući tako duhove koji uživaju u svom jednoumlju. Ovom zatucanošću se potire i argumentacija i snaga sopstvenih stavova jer ako nema dijalektike, nema ni napretka.
Ništa novo Internet nije donio među ljudske odnose, samo je otkrio ono što je svojevremeno bilo sakriveno ili teže uočljivo. Internet je samo razobličio naše frustracije i navike te postao poligon gdje se mogu iskazivati niske strasti koje su prirođene ljudskom rodu odvajkada, otkako se prvi predak uspravio i spao s grane.