Samo što je umjesto one zvjezdice bila petokraka. A kasnije je bila 625 – K – 310, na zelenom, koji se vodio kao plav, automobilu Jugo 45 kojim je moj otac jurcao kroz krivine naše domovine. Registracija.
A evo, danas sam se ja registrovao na 6yku, da sa drugima dijelim svoju muku.
Moje ime je Bojan Vlajić, profesor sam engleskog jezika iz Banjaluke, nezaposlen, neoženjen, neopredijeljen, neopterećen uobičajenim opterećenjima.
Korijen moje “muke” leži u činjenici da nemam posla a nemam ga (mislim na posao) zato što je država debelo trula i nepotizam i korupcija su se usadili u lobotomirane glave kao legitimni načini borbe sa životom. Iako je mom ocu nadimak Mito, on mi nije previše pomogao u traženju posla, a hroničan nedostatak novca (zbog toga što nemam posla) mi ne pomaže u pokušajima korupcije. Naprosto mu to dođe kao neka kvaka sa brojem 22.
Imam dosta različitih primjera gluposti koje sam doživio uzaludno tražeći posao dvije i po godine, i ovdje ću ih u par blog članaka opisati. Hronološki, od odbijenica iz kojekakvih seoskih škola pa sve do odbijenice iz samog Tornja moći, odbijenice Ministarstva prosvjete. Potonja je poseban slučaj pa je ona najdetaljnije opisana (članak je već spremljen), jer borba tek predstoji.
Uglavnom, ovaj blog ću iskoristiti da što više ljudi upoznam sa svojom situacijom po pitanju slučaja sa Ministarstvom prosvjete, ali i da okačim neke članke koji bi mogli biti zanimljivi slučajnim prolaznicima, jerbo, blogujem (kako mi smiješno zvuči taj glagol) ja poprilično aktivno nekih sedam godina, pisao sam i još uvijek pišem o najrazličitijim stvarima. Iako sam se mnogo puta zaustavio u pokušaju da kažem nešto što mislim, u ovom trenutku vidim da ne smijem apsolutno da se zaustavljam, pa makar išao u pravcu da lanem najgoru glupost.
Eto, toliko za ovo predstavljanje, u naredna dva dana će ovdje biti izložen, u nastavcima, moj trnoviti put do nezaposlenosti, nadam se da će ti članci biti ugodni za čitanje posjetiocima ove stranice kao i da će ih nasmijati. Bez smijeha ništa.
Živi bili!