Zdravima, da nikada ne zaborave koliko su srećni
Bolesnima, da nikada ne zaborave koliki su heroji
Prvi put sam se susrela sa ozbiljnom bolešću, a da to nisam ni znala, još kao sasvim mala, nedovoljno narasla za početak školovanja, ali sa dovoljno godina da znam da se nešto dešava, da pamtim brigu svih ukućana. Pamtim mamine odlaske u Zagreb gdje je tetka bila na liječenju, što me ponekad i nerviralo jer je jednom otišla baš kada mi je bio rođendan. Kada smo mali, durimo se zbog nevjerovatnih besmislica i gluposti. Ali valjda nas to nečemu nauči kada postanemo veliki. Odlazili su i baka i deda i ujaci, sve sam ih ispraćala pogledom i čekala zagrljajem, ja koja nisam znala šta je uopšte liječenje i zašto oni toliko brinu. Onda su u Zagreb vodili i mene, tetka se smijala, bila je ona ista kao prije tog mora sa kojeg se vratila i sa kojeg je, umjesto kakve sunčanice, donijela nešto mnogo ozbiljnije i teže. Tu težinu, naravno, nisam mogla uopšte pojmiti i pravila sam igre, snimala na kasete neke svoje pjesmice da je time obradujem. Ona nas je sve najviše obradovala jer je pobijedila bolest, pobijedila je surovu statistiku koja joj je davala tek nekih 30% šanse da preživi. I pored svih heroja koji si iznikli iz njedara mog porodičnog stabla, ona je sigurno jedan od najvećih.
Ništa manje strašna i opasna bolest je rak. Sa rakom sam se srela kada sam imala nekih 8, 9 godina, kada sam bila bezbrižna i još uvijek nepotpuno svjesna svijeta oko sebe. Još manje problema koji mogu mučiti odrasle, tako da i taj moj susret sa rakom nije bio ništa drugačiji od susreta sa onim morskim. A bili smo na moru, ironično da tako obožavano i divno more može uopšte donijeti surove talase, sa tatinom sestrom i njenim mužem i kada smo se vratili sve je postalo tajanstveno i nerazumljivo za one moje dječije, bezbrižne oči kojima sam posmatrala svijet. Tek kasnije, kada i sama odrastem, postaću svjesna šta znači to što je tetka napipala kvržicu na dojci. Dotad, biće mi neobično, ali donekle i naivno, djetinje zabavno kada, za vrijeme odlazaka kod njih u goste, dok odrasli piju kafu i razgovaraju, u njenoj sobi gdje su me ostavili da se igram ugledam grudnjak kakav nemaju ni moja mama ni bake. Tetkin grudnjak je bio neobičan po tome što je jedna njegova strana bila ispunjena nekom smiješnom masom nalik na kakav gel ili žele. Mislim da nikada nisam bilo koga pitala zašto je njen grudnjak baš takav, jer svakako se u toj sobi nisam trebala igrati sa takvim stvarima.
Ta tatina sestra bila je kćerka njegovog ujaka i jedna srčana i nasmijana žena, pomalo krupnija ali činilo mi se da takvi ljudi koji se neprestano šale i šire grohote ni ne mogu biti sićušni i mršuljavi. Nije skidala osmijeh sa lica, čak i kada se rak vratio, iako je još onda, poslije onog prekinutog morskog odmora, sve bilo otkriveno na vrijeme i uspješno otklonjeno. Nažalost, ta zloća se vratila sa svim ostalim zloćama koje je donio rat. Tada više nije bilo lijekova, mogućnosti odlazaka u inostranstvo i, ironično, u godini kada je rat prestao, prestalo je da kuca i njeno nasmijano srce. Kada je ona umrla, bila sam srednjoškolka, sa nekim svojim bitkama i strahovima i opet nemanju pravog pojma o takvoj bolesti, iako sam porasla u odnosu na onu malu djevojčicu koja je po malološinjskim obalama tražila, kakve li ironije, upravo rakove.
Danas znam da je, negdje početkom rata, i dedu počeo izjedati rak, ali njega je, ustvari, više izjedala nepravda, njegovo pošteno partizansko srce nije moglo izdržati užas koji se desio zemlji za koju se on borio. I u kojoj je, iako u penziji, volonterski održavao streljanu, da bude (društveno) koristan. Kako se rat primicao našem gradu i razarao bližu i dalju okolinu, njemu se prišunjao i rak. Ironijom sudbine, kakve valjda sve ratne i bivaju, umro je ne od opake bolesti nego od hladnoće u gradskoj bolnici. Scenario koji bi se više očekivao za sekvence iz onog njegovog, Drugog svjetskog rata. Ali ni tada, o raku još uvijek nisam znala mnogo i(li) svakako ne sasvim dovoljno.
O raku sam proširila svijest tokom godina, informisanja, odlazaka na redovne preglede. Uprkos tome, mislila sam kako se rak ili neke druge teške bolesti uvijek dešavaju nekom drugom. A mi kojima se to ne dešava razumijevamo, saosjećamo, (za)brinemo se, pokazujemo empatiju, pokušavamo pomoći, činimo šta je u našoj moći, ali ustvari nemamo pojma. Nemamo ni toliko vremena, naša saosjećajnost za druge, prijatelje, poznanike ili „nečijeg nekoga“ bile bi minorne kada bi se mjerile nekim mjernim instrumentom. Nisu naše brige i pažnje, gestovi i trud zanemarljivi i svakako znače, ali ipak mi ostajemo ušuškani u onim našim zdravim životima. Sve dok se rak ne desi nama.
Pomislim ponekad kakva je to bila snaga koju sam imala prije dvije godine, žonglirajući u nevjerovatno kratkom vremenskom rasponu između smrti baka, majčine bolesti i brzog tempa na poslu, ne sluteći ni tada, a možda ni sada, koliko je ta snaga možda bila čak i smiješna u odnosu na onu koja mi je zatrebala samo godinu dana kasnije. Ali ima čovjek enormnu snagu i volju, često nije ni svjestan koliko su prepune ladice unutar njega. Pogotovo kada je zdrav. Jer šta je onda za njega rak, znam da ja kao zdrava mogu nehajno da ga uništim, poput jednog bratovog riječnog kojeg je donio iz avanture sa tatom, kada sam pomjerajući kadicu u kojoj ih je čuvao, slučajno ispustila kamen na jednog od njih. To je zaista bila nemarna slučajnost, ali tako nekako, samo ovaj put namjerno i svjesno, gnječim one druge, zločeste rakove koji su se nameračili na one koje najviše volim. Eto, tu je valjda ta snaga. Zato sam sve to izdržala sa osmijehom prije dvije godine. I zato sa osmijehom guram i od prošle.
Rakovi su se dešavali drugim ženama i drugim mamama. Otkud to da bi baš moja, u neobaveznom telefonskom razgovoru, kada sam se našalila gdje je i zašto se ne javlja, mogla tako nonšalantno reći: „Spremam se da operišem dojku“. Kao i većina majki zaštitnica, skrivala je odlaske na preglede, slagala nalaze u nama nevidljive registratore i samo onda kada je morala, kada je znala da (se) više neće moći sakriti, rekla šta je čeka.
Na početku njene borbe, bila sam sa njom u pripremama za operaciju, bolničkim posjetama, kada je izašla kući. Tada mi je posao to još uvijek dozvoljavao, kasnije sam morala biti više na poslu nego što sam željela biti sa njom, ali svaki slobodan trenutak bio je rezervisan za naša druženja, za smijeh i kafice. Ipak, već dugo ne živim sa roditeljima i najteže situacije nisam vidjela. Ona, kao svaka brižna majka, o tome je pričala kao o snukeru koji prati pa je tako nakon svake terapije govorila da je „jedan frejm gotov“. Kada je bila slabija, a ja recimo htjela da dođem, vadila se na vrućinu koja joj inače teško pada i da je bolje da se vidimo neki drugi dan. Kao što je krila bolest od svih nas dok je god mogla, tako je i mene štedila da ne vidim ništa više osim osmijeha, kao da nije postojala nijedna nus pojava, kao da su joj obe dojke na svojim mjestima, a kao da su citostatici, u najmanju ruku, čaj ili kafa.
Prisjećajući se tih sati, dana, mjeseci, shvatam da o raku, osim osnovnih informacija i prvobitnog straha da ti može odnijeti onu koja te donijela na svijet i koja je tvoj najjači bedem, nisam opet znala dovoljno. Možda samo do onog trenutka kada sam ga postala svjesna. Jer, prvobitni šok brzo prođe, okolnosti vas naprosto natjeraju da brzo mislite i djelujete. Mnogo teže je doći u fazu da ste svjesni šta se dešava. A to je najvažnije jer tek tada se možete da realno sagledate i saznate više o stepenu i vrsti bolesti koja se desila vašoj majci, samo svjesnošću se možete uhvatiti u koštac sa svim što rak jeste i šta donosi.
Tek nepun mjesec nakon mamine operacije zadesila sam se u Beču, putevima posla koji sam tada radila i koji je, danas to mogu reći, ipak više za mlađe entuzijaste koje čeka ušuškanost maminog ručka kod kuće, koji nemaju vlastitu porodicu i prihvataju da im je posao i kuća i dom i privatni život. Ali, meni je to bilo još jedno dragocjeno iskustvo, idemo dalje. Vratimo se raku. Dakle, bila sam u Beču sa grupom, obišli smo „Gasometer“ i krenuli u market da kupimo nešto prije odlaska u hotel. Kada sam ugledala radnju koja prodaje perike, u istom trenu došlo mi je da plačem, a oko srca me jako stegnulo. Jer postala sam svjesna, čak više nego u onom trenutku kada sam nakon mamine operacije i poslije razgovora sa hirurgom otišla i sjela na klupu u krugu bolnice da pokušam sve posložiti u svojoj glavi. Kao da su tek tada, upravo te perike iz izloga, ponavljale riječi maminog hirurga i ja ih jasnije čula. Tada sam o njenom raku saznala sve.
Kažu da u ovakvoj bolesti, posebno kod žena, najteže dolazi do mirenja sa opadanjem kose, da im je to jedan od najtežih trenutaka. Za razliku od moje mame, mislim da sam ja imala veći problem sa tim. Jer, kako je njena kosa opadala, kao da sam postala svjesnija ozbiljnosti njene bolesti. Kako smo mi zdravi ljudi smiješni. To sam shvatila onog trenutka kada sam sa mamom otišla na kontrolu i kada sam vidjela kako ona i nekoliko žena sa istim problemom zbijaju šale upravo o tom opadanju kose. Kada sam vidjela kako uglas prasnu u smijeh jer će kosa narasti, a dojka neće. Smijale su se sebi koliko su smiješne jer žale više za kosom nego za dojkom, dok sam ja jedino mogla da im se divim iz prikrajka. A moja hrabra i divna majka uopšte o tome nije mislila, njoj to nije bio nikakav problem jer joj ionako smeta vrućina i super će joj doći da se barem nečega još rastereti u tim vrelim, ljetnim mjesecima. Tek joj nije padalo na pamet da nosi sintetiku da joj se glava još više upari ili da dobije neku od alergija koju već nema. Njen stav, humor, pozitivnost, volja, borbenost i želja sve nas oko nje su učili kako treba da dišemo i živimo. Mi, koji smo zdravi. Ona nije samo odlučila da se uhvati u koštac sa bolešću i da se izliječi, ona je (iz)liječila i nas.
A mi zdravi, mi smo jedna posebna sorta, ne kaže se džaba da zdravi ljudi imaju hiljadu želja, dok bolesni imaju samo jednu. Mi, i kada nam je sve potaman, često nađemo nešto da nas žulja. Bespotrebno se trošimo na gluposti. Vrijeme nam često diktira raspoloženje pa kada je kiša pitamo se što je dosadna i ne prestaje, a kada je sunčano zašto je tako upeklo i tako ukrug. Nervira nas što čekamo u banci, marketu, saobraćaju, smeta nam buka ako je neki koncert u gradu jednom godišnje, zamajavamo se šta ćemo obući i da li nam to dobro stoji ili smo ipak mogli kupiti majicu broj veću ili možda onu druge boje. Možda smo zato i nespremniji kada dođu pravi problemi. Ja sam imala sreće, ako se to srećom uopšte može i nazvati, da ni mojoj porodici ni meni nikada ništa nije bilo potaman i servirano na tacni, vazda smo se morali boriti. Na tom putu su me učili ne samo poštenju, nego i izdržljivosti. Da u najgorim situacijama ostanem staložena i, iznad svega, nasmijana. Zato sam možda bila spremn(ij)a za sve što se dešavalo mami, kao i za pravi rak.
Pravi rak je onaj koji se desio mom mužu. Bez ikakvog umanjivanja ili banalizovanja ozbiljnosti onog maminog. Jer ovo je rak koji vidim i osjetim svaki dan. Koji, za razliku od maminog, još uvijek nije pobijeđen. Rak koji vidite u njegovom potpunom i stvarnom obliku. Ne postoji nijedna perika svijeta koja može prikriti njegovu ogoljenost. Vidite sve njegove mane, iskeženost, stupice i zamke koje sprema. Vidite svaki problem sa probavom, bol, malaksalost, umor, infuziju, tabletu, nedostatak apetita, gubljenje kilaže, preznojavanje, slabost, oscilacije u pritisku, sumornost čekaonica, sate izgubljene u čekanju da ga prozovu, ambulanta porodične vam je kao i dnevni boravak, ne vidite roditelje i prijatelje koliko vidite medicinsko osoblje. To je rak u kojem, bez dana medicinskog iskustva, naučite riječi kao što su kolonoskopija, scintigrafija, palpacija, adenom, metastaza, Folfox i Bevacizumab protokol, Avax protokol, 5fu, Kapecitabin, parametre u krvi da ne nabrajam. Ne samo da znate te riječi nego naučite i šta znače. Vaše površno znanje ne ostaje samo na tome da Linex treba piti kod dijareje, nego naučite da je za vašeg muža bolji Bulardi od bilo kojeg drugog probiotika, Orosal odličan za podizanje elektrolita, koje tablete treba da pije protiv mučnine, šta da mu date zbog niskih leukocita, kako na njegove vene utiče Oxaliplatin i čime da ih mažete, kako koja terapija utiče na njegov organizam i šta od koje možete očekivati, od koje opadaju trombociti, a od koje se pojačava malaksalost, šta da radite u slučaju prehlade, da u infuziju može da ide i ringer rastvor a ne samo NaCl od 500, a u njegovom slučaju i Dexason od 8 mg + Ranital. Ovo je možda samo grubo nabrajanje. Možda tek u razmacima između zareza staje jasnija slika svih nus pojava, situacija, problema, borbe.
Ovo je rak u kojem kosa nije opala. Ali i u kojem vas niko nije spremio niti obučio šta i kako treba da radite. A radite, bez straha i panike, hirurški precizno, prirodno, kao da se to sasvim podrazumijeva i kao da je to posao koji ste radili cijelog života. Sve radite dok boli i vas, iako ste zdravi. Samo što gurate naprijed i idete dalje, baš zbog toga što napast nije u vama nego u onome ko vam je sve. Valjda je tu neki recept i sva mudrost. Za one koje volite ništa vam nije teško i učinićete sve da im pomognete i olakšate. Prosućete i ručak ako mu se gadi od te silne hemije i napraviti novi, samo da to bude nešto što bi mogao da pojede. Izmišljaćete i ukrašavati jela. Pravićete kojekakve kerefeke i igrokaze, donositi eksterijer ako već dugo ne može da napusti enterijer. Donijećete mu i odnijeti sve šta treba. Isključivati infuziju. Previjati neke glupe rane koje se, kao da napast nije sama po sebi dovoljna, odnekud pojave. A, najviše od svega, i dalje ćete se neizmjerno šaliti i smijati. Cmokići će i dalje prštati na sve strane. Zagrljaji isto. Jer, nikad ne smijete zaboraviti da ste vi zdravi i da vas nikada neće boljeti kao onoga koji kroz sve turbulencije bolesti prolazi. Jer, iako ga boli i teško mu je, a pozitivan duh, smisao za šalu, osmijeh su i dalje tu, pa ko ste onda vi da se pravite važni da nešto ne možete ili vam je teško?!
Naravno da nije sve tako crno – bijelo i sasvim je prirodno da i vama bude teško. Da budete ljuti jer se to desilo nekome koga bezrezervno volite i ko to nije zaslužio. To je teže od toga što je teško vama. A sebe, naravno, isto trebate čuvati. Niste ludi da se skrušite do te mjere da ne jedete, ne pijete, ne uzimate vitamine, ne spavate. Niste vi nikakva žrtva niti bilo kakva paćenica. Niste ni narodni heroj, ni po čemu posebni, samo se ponašate ljudski. Ne trebaju vam tantijeme i ovacije, vi ste tek karika zakačena za lanac koji najčvršće drži onaj koji boluje. Tu ste da mu pomognete ako zapne, ako malo posustane, da podmažete taj lanac ako zaškripi.
Kao ni bolesnom, ni vama ne treba nimalo sažaljenja. Ne mogu svi da podnesu toliki teret ili da shvate da je, ne samo onaj ko je bolestan, nego i vi, ona ista osoba od prije. Samo sada malo jača, mudrija, okretnija, zrelija, spremnija. I vjerovatno bolja. Nije to lagan put. Nažalost, mojoj majci se desilo da tek uz bolest sebe stavi na prvo mjesto, da posloži prioritete. Tako sam i ja, u muževoj bolesti, kao kada se na preslici razdvaja vunica, odvojila bitno od nebitnog. Nije to lako, ne kažem ni da je baš ta moja preslica ispravna, ali to je naprosto lekcija za koju nigdje nisam mogla naći učionicu gdje se predaje, pa sam je naučila sama.
Kada ste zdravi, a neko vaš bolestan i kada ste pored njega 24 sata dnevno ne smijete nikako dozvoliti da nemate trenutak za knjigu, neku kaficu, ko može i posao, a ko ne radi kao ja makar hobi. Meni je pisanje jedna vrsta terapije. Možete pisati za sebe, za svoju dušu, nešto poput dnevnika i bez objavljivanja. Nađite neki model koji ćete oblikovati da se rasteretite. Samo tako ćete ostati na nogama i zdravi, samo pomažući sebi pomoći ćete onome ko je bolestan. Nema niko, pa ni ta osoba, ništa od vas ako ste gladni, mrzovoljni, nervozni. Čuvajte se. Nisu svi rakovi simpatični poput morskih. A mogu se desiti ama baš svima ili nekome koga volimo i ko nam je važan. Budite hrabri. Znam da ja to moram biti, pogotovo što je uz ovu našu borbu, stigao još jedan smrdljivi, pokvareni rak u moju porodicu. Nadam se da će i taj, kao i mužev, biti savladani poput maminog.
Vjerujte i kada ste ateisti jer nije svaka vjera isključivo vjera u Boga. Postoji i jedno toplo, ljudsko vjerovanje – vjerovanje u ozdravljenje. A mnogo toga zavisi od vas samih, jer kako lijepo reče mamin hirurg: nijedna terapija vam neće pomoći ako ne budete željeli pomoći sami sebi. Savjet zlata vrijedan i za nas koji smo zdravi. Sigurno je da oni koji su bolesni bez adekvatne terapije i medicine ne mogu očekivati mnogo, ali ne mogu ni bez sebe samih. Uz vjetar u leđa i podršku nas zdravih.
Budite pažljivi, nemojte se svađati i biti grubi, da se poslije ne biste silno kajali. Nađite one ventile koji će otpuštati paru iz vas taman koliko je potrebno da ne proključate. I, ma kako to blesavo zvučalo, nikada, ali nikada ne skidajte osmijeh sa lica. Sjećam se kako sam nakon muževe operacije imala priliku upoznati doktoricu koja je bila anesteziolog tokom tog operativnog zahvata i koja me, kada je vidjela da sam nasmijana, ozbiljno i zabrinuto pitala “da li ja znam šta je njemu”. Potvrdila sam, a ona se čudila što nam nasmijana u tako ozbiljnoj situaciji da bi se, kada sam rekla da za pet minuta trebam da ga posjetim nakon takve operacije i mislim da je bolje da dođem sa osmijehom a ne suzama i brigom na na licu, pomalo i postidila uz “u pravu ste”. Zato, osmijeh iznad svega i u svakoj situaciji, ma kako teško bilo. Lično sam se uvijerila da je to za nas koji smo zdravi, makar na plećima nosili i teški teret zbog bolesti najdražih, jedina terapija koja apsolutno ne košta ništa, a itekako daje rezultate.