Mlada jesam, možda isuviše mlada da bi govorila o podobnosti, jer ona se nekako veže, ili barem mene asocira na neka druga vremena… vremena u kojima su podobni dolazili na pozicije koje su jamčile stan, posao i sigurnost.
Ta su vremena, govore sa televizije, iza nas. Ova današnja, pa, ovo su vremena jednakih mogućnosti, govore iza katedre visokoobrazovani profesori sa košuljama u pastelnim bojama. – svi imate jednake šanse za uspjeh, bitno je samo koliko se trudite i koliko želite da se nađete u krugu pametnih koji će pokrenuti ovu zemlju.
Govore i da smo pametni, dapače, najpametniji, da smo sposobniji od gradonačelnika i političara i svih onih faca sa televizije. I da ćemo uspjet.
Da, hoćete. uspjet ćete.
I kolege iz studentskih klupa se razdragano smiju, i vesele se, i plješću čak, bez trunke sumnje, kao pod nekom euforičnom hipnozom.
Mama, tata, uspjet ću, rekao mi je profesor!
Bravo sine, okrenut će ćaća janje!
Nakon što prođe akademska satnica predavanja začinjnog yes I can Oprahovskom psihoterapijom, dvoje ili troje kolega koji se naviše ističu svojom zainteresiranošću za kolegij, ostati će sami sa profesorom. Raspitati će se oni vrijedno oko kolokvija i mentorstva za diplomski, a onda će pohvaliti zadnju profesorovu knjigu. Oni najlukaviji istu će imati uza se i zamoliti će profesora, skromno i ponizno da im se potpiše na korice.
Da, onaj nestrpljivi će neoprezno lanuti kako se već dulje vrijeme zanima za područje koje se u kjnizi obrađuje i kako u slobodno vrijeme i sam istražuje spomenuto. No da je imalo razmislio, shvatio bi da je bolje razvući teme za što više razgovora sa uvaženim profesorom.
Profesor naravno, uvijek shvati nakane svojih slatkih studenata, svojih malih ulizica. Ali profesori vole ulizice. Pa zaboga, fakultetski su profesori (čast izuzecima) prilično egocentrični tipovi, a koji egocentrik odbija laskanje na svoj račun?
No da bi vidjeli kako se razvija jedna ulizica u čvrstu, ali brzookretnu podobnu ličnost koja će se bez obzira na vladajuću političku ili bilo koju drugu vodeću strukturu,uvijek biti u vrhu, poput Fenixa se vraćati i nikada ne izlaziti ispod svjetala reflektora, treba poći od najranijih dana školovanja.
Ulizice imaju istu taktiku još od osnovne škole, ukratko se svodi na formulu, muvaj se oko učiteljice, nastavnika i profesora.
U osnovnoj se naklonost pokazuje stalnim komplimentiranjem učiteljici, pisanjem Školskog uratka na ploči krasopisom prije svakog sata, javljanjem za čitanje domoljubnih budnica iz čitanke ne bi li učiteljica to uzela u obzir na kraju polugodišta…jer trebaš se osigurati, ako prosjek bude 4.3, moraš imati rezervu kod koje ćeš moliti bod.
U srednjoj pubertet malo pomrsi planove, no za veće se ciljeve vrijedi boriti, pa i sa ovim aknastim periodom života. U pubertetu je taktika za nijansu promijenjena. Ne moraš biti odlikaš jer srednjoškolski profesori vole zanimljivije đake, oni koji furaju neku furku a koji opet nekim čudom ili izvanrednim intelktualnim dosezima uspijevaju sve stići, i usprkos markiranjima, i lošem vladanju, opet prođu sa pet!
Najslađi su starim profama živahni učenici što ih podsjećaju na njih same i vremena u kojima su rasturali po školskim hodnicima i plesnjacima.
Sa izgrađenim stilom u srednjoj, na prvoj godini faksa mladi brucoši učlizivači sazrijevaju u alternativce, toliko alternativne da su mainstream (da se izrazim shodno našim konstitutivnim jezicima). Ali pali to.
Istaknut će se oni već na prvim predavanjima. U prvoj ili drugoj klupi. Zanimljivi i smiješni, a opet pametni i marljivi. Idealan spoj. Ne bi čovjek nikad rekao.
Ulizivačica ili Ulizivač sve će zapisivati u spiralno uvezen notes. Sve informacije.
Na prvoj su stranice osobni brojevi i e-mailovi profesora. Trebat će.
Na drugoj godini, već se prepoznaje podobnost kod vrijednih studenata. Tada se priroteti šire, a zajedno sa njima i aktivnosti se šire. Preko školskih na one izvanškolske.
Prvo se budući pravnici, novinari, filozofi, ekonomisti i ostali članovi akademske zajednice, učlane u studentski zbor.
U većini ovakvih krovnih studentskih organizacija, prodaju se parole borbe za prava studenta, jeftinije školarine, redovno se organiziraju izbori na kojima se biraju predstavnici godina i predsjednici zbora koji će se izboriti da kolege studenti kao sutrašnji uvaženi članovi zajednice, imaju odgovarajući status u društvu.
I zato im kolege obični studenti, za koje se usput sva borba protiv starih dosadnih birokrata vodi, svake godine daju nešto novaca.
Naravno, novci idu u skromni fond od kojeg će naš zbor otpjevati negdje…ono npr., al ono baš npr. u Italiju na 4 dana. Al, sve je to da se nauči nešto novo što će pomoći svima nama koji studiramo. Kao pravi Robin Hoodovi svojih koega studenta, put naših ulizica povremeno će stati i na verbalnom sukobu sa dekanima, Ministarstvom i Vladom koji donose sramotne odluke za studente poput visine školarina. Čisto da bi mediji popratili istup i da bi predsjednik ili v.d. predsjednika ukazao na potrebu osvrtanja kako sveučilišnog tako i političkog vrha na prava studenata, u svojoj novoj kariranoj košuljici.
No, kako je mama dobro sina ili kćer odgojila, već će na idućem susretu verbalni sukob biti stopljen u verbalnu razmjenu ljubavi i poštovanja. Njega mediji neće popratiti.
Preko studentskog zbora, naši će ulizice proputovati Europu, ići će oni na različite konferncije, seminare i razmjene. Prepuni znanja i iskustva, preplanuli od putovanja, negdje na sredini akademskog obrazovanja, mlada ulizica i mladi ulizivač učlaniti će se u mladež vodeće stranke.
I taj mili trenutak, slavan i važan u penjanju na životnoj i društvenoj ljestvici, presudan je za donedavno puhičavog srednjoškolca, potom ofirnog alternativaca. Presudan je, jer taj trenutak označava prelazak iz statusa Ulizica u status Podoban – Edit na personal information na fesjbuku, change status.
Kao Podoban, diplomiranoj su ulizici otvorene sve šanse.
Ćaća sad zaista ima razloga okrenuti janje.
Asistent na fakultetu, doktor znanosti, sveučilišni profesor, zastupnik u Parlamentarnoj skupštini, osnivač stranke, pobjednik na izborima…borac za nacionalne interese, borac za pravdu, borac za slabe i obespravljne, maratonski davatelj obećanja…bitno je znati samo kako vjetar puše.
I uvijek ćeš biti tu.
A naposljetku osigurat ćeš si i finu penziju.
I kud ćeš bolje…
Ruku na srce, you are big muchacho ili muchacha, mora se misliti na budućnost, jer ko šiša ostale? C'mon…
Pa da se imalo ostale šiša, to bi bilo ipak previše dlake i empatije.
A empatija vodi u pomaganje.
A prava Podobnica i pravi Podobnik pomažu samo sebi. i svom nadređenom, dok ga ne zamjene.