Piše: Ljiljana Zovko
Mala Tea ima tri godine. Nježno je i razigrano dijete.
Dok se igrala u dvorištu vrtića na nju je nasrnuo dječak od četiri godine i krvnički joj izgrizao desnu stranu lica.
Kao reakcija na revolt majke, vrtićki djelatnici poslali su je psihologu da se “smiri”.
Roditelji dječaka nisu morali ići nigdje.
Maloj Tei brzo će zarasti rane na licu. One na srcu malo teže.
Hoce li dječaku koji je u stanju izgristi neko dijete do neprepoznatljivosti zarasti nevidljive rane koje iskazuje agresijom?
Kakvu li on bol i nemoć prikriva agresijom i time šalje vapaj za pomoć?
A ne žele mu pomoći.
Guramo li pod tepih sve frustracije koje djeca iskazuju nasiljem pod ” normalno”?
No..Hajdemo sada malo zamijeniti subjekte te radnje.
Zamislite da je dječak koji je Tei nanio teške ozljede, dijete s posebnim potrebama?
Što bi se dogodilo da je neko dijete s poteškoćama u razvoju to učinilo?
Mislim da bi slučaj došao do dječje pravobraniteljice.
Da nadobudni stručnjaci u vrtićkom timu ne bi na to gledali kao na “dječja posla” ili “nestašluk”.
Jer to i nisu dječja posla. No, budući da je dječak urednog razvoja to učinio, oprošteno mu je.
Opraštamo li kao zajednica sitne nestašluke djeci s posebnim potrebama u koletivu?
Ne! Jer predrasude nam to ne dopuštaju.
Predrasude koje većina pojedinaca ima spram drugačijih.
Kada neko “normalno” dijete unakazi lice malene curice onda je to nestašluk.
Kada dijete s posebnim potrebama slučajno gurne vršnjaka onda je to bolest.
Djeca s posebnim potrebama su kao malene mrvice koje drušvo gleda pod povećalom.
Svaki pokret. Svaki mig.
Oni ne smiju biti nestašni i zaigrani.
Oni su mali vojnici koje društvo ustrojava u moralne kalupe kojih se samo ne pridržava.
Kalupi “normalnosti” primjenjuju se samo na djeci s posebnim potrebama.
Na njima se liječe sve frustracije društva.
Bolan i šokantan trenutak je ugledati izgriženo lice djevojčice od 3 godine.
Jos je šokantnije saznanje da odgajatelji nisi adekvatno reagirali i pozvali medicinskog djelatnika kojeg ima svaki vrtić. Niti obavijestili roditelje telefonom.
Regrutiramo li u društvu od malih nogu nasilnike svojom indeferentnošcu?
Dječak nije kriv.
Roditelji nisu krivi.
Odgajatelji nisu krivi.
Socijalna služba nije kriva.
Vrticki psiholog nije kriv.
Tko je, dovraga, onda kriv?!
Tea? Jer se našla na meti vrsnjačkog nasilja.
Navikli smo ionako tražiti alibije za agresiju uz osudu žrtve.
Agresija nema niti dob. Niti spol. Niti opravdanje.
No, žrtva je samo jedna.. dječak kojem nije pružena adekvatna pomoć.
Zažmirit će danas.
I sutra.
U kalup kvazi moralnih normi ponašanja trpat će samo drugačije.
Da ih ukalupe.
Da im ubiju svaku želju za mrvicom slobode.
Da ne smiju pogriješiti.
Da ne smiju sanjariti.
Da ne smiju…Biti djeca
……Jer biti dijete povlastica je“normalnih”…