Jučer godišnjica, danas, sutra, prekosutra, svaki dan obilježavamo stradanje.Stradanje iz onog tamo rata, pa onog poslije, pa ovog pretposljednjeg (92-95)
Ovaj zadnji još ne obilježavamo jer ga proživljavamo, svakodnevno boreći se ostati na površini.
Mislila sam pisati o toj boli jer boli, boli broj žrtava, boli bol majki i očeva, braće i sestara…
I onda shvatim šta napisati, je li postoje riječi koje će to promijeniti?
Je li mogu napisati čija je bol veća???
Umjesto toga pisat ću o Jasni, Jasni i Jasni.
Ime ko ime, je li znamo čije je?
Hrvatsko, srpsko ili muslimansko?
Šta ime znači?
Prva je Crnogorka…žena zmaj.Magistar, a vjerovatno i budući doktor.
Žena koja je pročitala više knjiga nego pola Crne Gore zajedno.Profesorica koja svojim učenicima kaže:“MISLITE SVOJOM GLAVOM“
Druga je Srbijanka…mlada profesorica književnosti, mada ja volim reći književnica jer pored kritika za novine piše i priče…
31.07. je objavljena njena priča u Hrvatskoj, „Urbani vračevi – izbor kratkih priča“.
Treća je Bosanka …majka koja je izgubila dijete u ratu.Hrabra žena koja mi je rekla:“Niko ne treba da izgubi dijete, ko god on bio“.
Zašto ove tri žene?
Pa prve dvije nisu doživjele rat niti stradanje.Ne znaju kako je to bilo?
Ali te prve dvije, one koje nisu „naše“ su putovale stotine kilometara da bi čule kako je biti treća strana.
Ne zbog toga što će to nama nešto promijeniti, već što će promijeniti njih, kao i što jeste.
Sjede i slušaju, kako su pripadnici njihovog naroda ubijali, silovali, gledaju slike logora i spomenika…
I ne, ne skaču i ne kažu, pa i ovi su isto radili, i moj narod je patio.Ne, ne kažu to.
Samo bol, ogromna bol u njihovim očima.
Kad bi naše, ovo trojno ludilo, shvatilo: „Pravdati jedan zločin drugim zločinom je strašno, jer time društvo samo sebe osuđuje na vječno robovanje začaranom krugu nasilja“
Kad bi?
A neće!
Ali ja i dalje sanjam, sanjam da će neko jednom početi rat i niko se neće pojaviti.
*Ime Jasna je domaćeg porijekla. Nastalo je od pridjeva jasna sa značenjem svjetla, sjajna
*Za konkurs