Ja bih da završim pravo,
ostala mi još godina i po, SAMO.
Molim Boga da ne obnovim treću,
učiću ko luda, ma i noću bez struje uz svijeću.
Onda bih možda još koju
godinu žrtvovala svoju,
da usavršim znanje svoje,
upisala master il’ studije koje.
Onda se sjetim mučnina,
dave me od davnina,
knjige svakakvih boja,
zbog njih nisam više svoja.
Što više učim da znam,
više mi je svijet stran.
Na koju stranu da krenem,
zbog ‘kolega’ sa privatnih studija venem.
Trudim se, mučim i znojim,
života daljeg se bojim.
Čiju ruku za posao da zatražim,
kad kriteriji za zaposlenje su sve stroži.
Ja nemam štelu ni novca,
da platim i budem u tim intitucijama
jedna više ovca.
Sve i da imam ne bih,
nisam od tih što
prodali dušu za sve bi.
Ja vjerujem još u znanje,
ali eto nemam to imanje
da prepišem na poslodavca,
starog lopovskog znalca.
U poštenje vjerujem još,
koje košta
tek koji više groš.
Prodaju se obrazi samo tako,
danas se i Zemlja
vrti naopako.
Zato biro postoji,
da mi ime na nekom papiru
uzalud stoji.
Ima nas na birou poštenih masu,
dok ovce na vlasti
iz fotelja ležeći travu pasu.