U zadnje vrijeme (ili možda kako imam više godina nego kad sam prvi put slušao te priče) karma ne radi. Ono što bacim uz vodu, ne srećem niz vodu, niti vidim da drugim ljudima sudbina uzvraća udarce.
Ona tri dukata s halalom više se nikome ne pričaju, i da je više nas koji ipak biramo to umjesto kese dukata s haramom, možda bi i raila ta karma, ali, kao što vidimo ne radi.
Malo ko može uvjeriti ljude koji ionako ne vjeruju u leteće konje, svjetlosne mačeve, uroke, magiju, kletve i duhove da se ne isplati nešto ukrasti u talu sa vladajućim tužilaštvima, sudstvima, ili barem u situaciji u kojoj neko još jednostanično tužilaštvo u povoju u našoj državi može sankcionisati uhapšenog prestupnika.
Prva policija ima poteškoće da se nakani hapsiit nekoga ko će biti na ulici prije nego im smjena završi (ovo sam doduše čuo od policajca). Zamjeriš se nekom relativno opasnom liku, koji je brz na obaraču nožu ili čemu već zbog nikakvog rezultata.
U svijetu bez snova, i zaista bez snova, ne mislim pri tom da nemamo neke ciljeve, nego više nema snova, onaj duhovni dio našeg postojanja koji vjerujemo da je dio duhovnog svijeta, više ne postoji. Uspjeli smo potisnuti osobinu čovjeka da sanja.
Danas, kad više ne vjerujem u dobre vile i duhove, vidim ljude koji se laktaju, plivaju uzvodno, kradu i dijele, tužni su i sretni, baš kao i ovi koji se ne laktaju, koji idu nizvodno (sudbinom), ne kradu, ali dijele – isto su tužni i sretni.
Ljudi se ne pitaju gdje smjestiti duhove, ne samo u prostoru i vremenu, nego u svrsi i potrebi.
Ja se ne pitam. Nadam se da će više ljudi pridružiti se razvoju, druženju, zabavi na račun humora, a ne drugih ljudi.
U zadnje vrijeme (ili možda kako imam više godina nego kad sam prvi put slušao te priče) karma ne radi. Ono što bacim uz vodu, ne srećem niz vodu, niti vidim da drugim ljudima sudbina uzvraća udarce.
Ona tri dukata s halalom više se nikome ne pričaju, i da je više nas koji ipak biramo to umjesto kese dukata s haramom, možda bi i raila ta karma, ali, kao što vidimo ne radi.
Malo ko može uvjeriti ljude koji ionako ne vjeruju u leteće konje, svjetlosne mačeve, uroke, magiju, kletve i duhove da se ne isplati nešto ukrasti u talu sa vladajućim tužilaštvima, sudstvima, ili barem u situaciji u kojoj neko još jednostanično tužilaštvo u povoju u našoj državi može sankcionisati uhapšenog prestupnika.
Prva policija ima poteškoće da se nakani hapsiit nekoga ko će biti na ulici prije nego im smjena završi (ovo sam doduše čuo od policajca). Zamjeriš se nekom relativno opasnom liku, koji je brz na obaraču nožu ili čemu već zbog nikakvog rezultata.
U svijetu bez snova, i zaista bez snova, ne mislim pri tom da nemamo neke ciljeve, nego više nema snova, onaj duhovni dio našeg postojanja koji vjerujemo da je dio duhovnog svijeta, više ne postoji. Uspjeli smo potisnuti osobinu čovjeka da sanja.
Danas, kad više ne vjerujem u dobre vile i duhove, vidim ljude koji se laktaju, plivaju uzvodno, kradu i dijele, tužni su i sretni, baš kao i ovi koji se ne laktaju, koji idu nizvodno (sudbinom), ne kradu, ali dijele – isto su tužni i sretni.
Ljudi se ne pitaju gdje smjestiti duhove, ne samo u prostoru i vremenu, nego u svrsi i potrebi.
Ja se ne pitam. Nadam se da će više ljudi pridružiti se razvoju, druženju, zabavi na račun humora, a ne drugih ljudi.