Gađala si bumerangom ponos mukarca
pronašavši najkraći način
da ljubav prevedeš u mržnju
da ugasiš jutro dok sviće
da strpaš sunce na dno jezera
u kome ga jedu nezasite ribe
ustima vječite gladi i mračne samoće…
Gađala si otrovnim bumerangom
najtoplije riječi nespretnih stihova
pisanih paperjem mladih ptića
ljubavlju crvenom kao krv
na papirusu arterija sa izvora zivota.
Nisi prezala zaustaviti dah novorođenih metafora
kojima si se divila u trenucima zaborava
I nisi se plašila da će se pjesma pretvoriti
u osvetnika sa stitom dva bokala
punih vina
koji će ti pokušati otvoriti oči
kada ti potiljak bude na godišnjem odmoru…
Gazila si nas gazeći sebe bez milosti
Zalivajući gorke zalogaje još gorčim gutljajima
Dok si prizivala smrt kao saveznika
Da spusti zavjesu na predstavu
u kojoj kao veliki negativac
finalnim krikovima podstičeš trzaje nogu
otkidajući zubima komade usne
rješena ići do poslijednje provalije
u koju ćeš povući sve moje pokušaje
da se vratimo u zivot,zagrljeni,gazeći draču bosi
i na ravne časti oživjeti ljubav
vještačkim disanjem.
Na ruletu si uvjek trazila broj trinaest
sa pitanjem koliko te volim
I šarenim kikotima mi skretala pažnju
kako si odjevena po poslijednjoj modi
uvjek atraktivne ironije
I nisi vrednovala snagu mog strpljenja
misleći da sam svugdje čvrst kao tamo
Doduše,bila je to u nekoliko obećavajuća vaga
Za seanse u kojima ću gorjeti bez eksplozije
I u kojima ćeš plivati u sadomazohističkim orgazmima
u trenucima mog najvećeg uzbuđenja
kada mi konobarica u restoranu
skuplja komadiće srca u posudu sa ledom
koju si na kraju pogodila bumerangom
kada su se zajedno vratili na tvoje lice
šminkajući ga za poslijednju svečanost.