Vraćam se kući. Noć je. Putem prolazim pored jednog objekta u koji dolazi raja da sluša izvornu muziku. Već sam popila nekoliko piva, odvažim se i svratim na svirku. Izvornu muziku nisam već odavno upratila, taman od kada ne gledam tv, samim tim ni tv Vogošća, pa samim tim ni emisiju Bosna s izvora zahvaljujući kojoj sam imala priliku površinski zaroniti u ovu subkulturu te naučiti da je Kemix produkcija isproducirala ihhhhh, svašta!
Dakle, nekih je 10 sati naveče, ulazim u improvizovani restoran dupke pun ljudima i pozitivnom energijom. Na sredini objekta povelo se kolo koje se u pojedinim momentima motalo poput pite krompiruše i nije mi bilo jasno kako i da li će se ikada raspetljati. Niko nije pao, nisam primjetila ni neko guranje, samo bi povremeno konstatovala da se stanje na terenu smirilo i da sada ima oblik jednodimenzionalnog kola, onakvog kakvog mogu pratiti i da mi je sve jasno.
Pjevač čita sa ceduljice muzičke želje prisutnih, a potom se oglašavaju violina i sintisajzer na koje se dalje veze pjevačev glas, povremeno podebljan glasom violiniste. Primjetila sam da žene ne konzumiraju alkohol. Onda mi je prišao on. Ne sjećam mu se ni imena, ni lika, niti šta pričasmo. Sjećam se samo tetovaže na šaci “Munira” – djevojka koja mu je slomila srce, koja ga je ostavila kad je otišao u vojsku. Koliko je to tužno? Eto. Uglavnom, otišla sam ubrzo pošto sam čula priču o Muniri i nesretnoj ljubavi ovog čovjeka.
Nekoliko mjeseci kasnije upratila sam da nas opet hodočaste “Raspjevane meraklije”. Mobilizirala sam majku koja voli da igra kolo, strogo zaprijetila da mene ne smije peglati da ja igram, od nekud je bilo neke novčane nafake i svi preduslovi su bili ispunjeni! Taj dan smo se sredile u smislu mode i stila. Moja mama se obukla kao dirigentica, a ja smeđu haljinu u koju sam jedva stala – sticajem raznih okolnosti. Nekih mjesec dana ranije pazarila sam crvene čizme, kaubojke. Bila je ovo idealna prilika da im upriličim premijeru. Krenule smo!
Meraklije su počele svoj nastup oko devet, mi stižemo oko pola deset i konstatujemo stanje popunjenosti objekta: ispunjeno do haman posljednjeg mjesta! Smjestimo se za jedan stol uglu za koji će se naknadno ispostaviti da ne odgovara našim visokim kriterijima. Tada sjedamo na stolice negdje na prostoru kafane. Malo smo se slikale sa muzikom, bez muzike, samo muzika… A onda opet sjedile. Oduševljeno smo aplaudirale kada je pjevač pozdravio raju “iz Sarajeva, Ilidže i Podrinja”. Ma haj’!
Uglavnom, malo me je razočaralo da nije bilo pjesme: “Nisam majstor da napravim bure, al’ sam majstor da osvajam cure”. Gotovo stalno su se ponavljale pjesme koje su naručivali Jusko i Nezir, nijednu nisam upratila na Bosni s izvora. Ni raja im nije bila oduševljena. Kad kaže pjevač: “evo Nezir pozdravlja Smajiće i Volodere (ovo sam lupila prezimena) sa pjesmom…” a raja kao za inat sjedne. Nisam bila dovoljno dugo da mogu reći da li je taj bojkot zbog Nezira ili njegovog hroničnog muzičkog neukusa!
Bend je odlučio oko jedanaest sati da treba pauzu i tada se pustila muzika na plejbek. Majka je konstatovala da je 11 sati i da se njoj spava. Pokušala sam joj reći da je noć mlada i da će na Meraklijama tek da bude dobro. Ali, šta ću popustih u neka doba i krenuh kući. Ispred objekta uočim plakat koji kazuje da za mjesec dana dolaze “Sateliti”. “Eto!”, rekoh. “Naspavaj se ženo, jer idemo na Satelite. I prosto se osjećam neozbiljno i čudno. Prve smo izašle iz kafane. Ne ide to baš tako…”
(kogas ti blokiroooo? :O) HAHAHA
za konkurs