Kada se kaže Evropska unija, zvuči prilično moćno. Čini se da je čast biti dio te velike zajednice. Međutim, postavlja se mnogo pitanja. Šta, kako, kuda, šta će se desiti, kako odjednom prihvatiti novitet na starom nam području, satkanom od tradicije?
Krenuvši u prošlost, vide se određeni događaji koji svjedoče o odnosu BiH – EU, a koji utiču na pitanje ulaska.
1992. godine odnosi BiH i Evropske unije se počinju razvijati priznavanjem RBiH kao nezavisne i suverene države.
Tri godine poslije, Dejtonskim mirovnim sporazumom zaustavljen je rat i uspostavljena su u BiH dva entiteta: Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska.
1997. godine Vijeće ministara EU postavlja političke i ekonomske uslove za razvoj bilateralnih odnosa. Ovim činom BiH je dobila znatne trgovinske povlastice, što je značajno po pitanju ekonomije i razvoja.
1998. godine uspostavlja se EU/BiH Konsultativna grupa koja osigurava administrativnu i tehničku pomoć u oblasti administracije, regulativnog okvira i politike.
1999. uspostavljen je Pakt stabilnosti, politički dokument čiji je strateški cilj stabilizacija u jugoistočnoj Evropi kroz približavanje država regije euroatlanskim integracijima, te jačanje regionalne saradnje. Tada je održan Samit šefova zemalja i vlada Evrope, Kanade, Japana i SAD-a na kojem je podržano i ozvaničeno osnivanje pakta stabilnosti.
2000. godine dešava se objavljivanje Mape puta EU (Road Map). Ovim dokumentom utvrđeno je 18 ključnih uslova koje Bosna i Hercegovina treba da ispuni kako bi se pristupilo izradi Studije izvodljivosti (Feasibility Study) za početak pregovora o stabilizaciji i pridruživanju kao i produženje bescarinskog pristupa proizvoda iz Bosne i Hercegovine tržištu Evropske unije. Tada i vijeće donosi uredbu o programu pomoći EU za obnovu, razvoj i stabilizaciju – CARDS. U novembru mjesecu dešava se zagrebački samit a proces stabilizacije i pridruživanja između EU i zemalja Zapadnog Balkana (uključujući i BiH) dobio je formalnu podršku.
2002. u decembru Evropska komisija saopštila je da su smjernice Mape puta o približavanju Evropskoj uniji uglavnom ispunjene.
2003. juni – dešava se Samit u Solunu, te je proces stabilizacije i pridruživanja kao politika EU za Zapadni Balkan. U novembru mjesecu iste godine studijom izvodljivosti procijenjeni su kapaciteti BiH da provede SSP. U Studiji je zaključeno da pregovori sa BiH treba da počnu onda kada ona ostvari napredak u 16 prioritetnih oblasti.
2004. EU je prihvatila Evropsko partnerstvo sa BiH.
2005. god. u oktobru Evropska komisija je procijenila da je BiH postigla značajan napredak u provođenju reformi iz Studije izvodljivosti i predložila da počnu pregovori o SSP- u. U novembru pregovori o SSP-u između EU i BiH službeno su počeli.
2006. tehnički pregovori o SSP između EU i BiH uspješno su završeni. Međutim, Sprazum nije potpisan i formalno zaključen zbog nedostatka napretka kada je riječ o ključnim reformama (hm, zašto me ova činjenica ne čudi).
2007. nakon što je komesar za proširenje Olli Rehn zaključio da postoji dovoljno saglasnosti između političkih lidera u BiH, kada je riječ o procesu reformi, u Sarajevu je parafiran Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa BiH.
2008. godine Parlamentarna skupština BiH dala je saglasnost za ratifikovanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
2010. god. u decembru Vijeće EU za pitanja pravde i unutrašnjih poslova donijelo odluku o ukidanju viznog režima za građane Bosne i Hercegovine. Nakon što je odluka objavljena u Službenom glasniku EU, građani su od 15. 12. dobili mogućnost da slobodno putuju. Vlasti u BiH su prije toga morale ispuniti 174 tehnička uslova, od kojih je najvažniji bio uvođenje biometrijskog pasoša. U oktobru Evropski parlament je usvojio Prijedlog za liberalizaciju viznog režima za građane BiH. U maju Evropska komisija predložila je ukidanje viza za građane BiH, što je uslovljeno ispunjavanjem preostalih kriterijuma koji su ostali a koji su sastavni dio Mape puta za liberalizaciju viznog režima.
Činjenice su ovo koje sam napisala. Tako je to sve bilo. Ali šta imam ja od ovoga, šta imaju građani? Ništa, još uvijek su to slova samo na papiru. Zapitam se ponekad, šta bi se desilo kada bi i naša država bila dio EU. Koje su to prednosti a koje mane? Čuje se u medijima “glas naroda”, da li su za ili protiv. Smatram da postoji mnogo prednosti ali i mana po pitanju ulaska BiH u EU. Jedna od glavnih prednosti ulaska jeste ta što bi građani osjetili znatan napredak, kada je životni standard u pitanju. Bili bi sigurniji po pitanju posla, bezbijedniji i ne bi toliko razmišljali o “sutra”. Hm, zvuči čudno i prilično optimistično, ali iz ugla institucija EU i njene organizacije, tako je. E sada, da li će EU iskoristiti EU za svoje interese, ostaje pitanje. Da nastavim pisati o drugim prednostima i da zaboravim ovog trena to negativno. BiH bi ulaskom dobila i znatnu količinu razvojnih fondova, tj. novca za razne projekte. Dalje, BiH bi ostala država. Šta to znači? Pa obezbijedila bi se njena i dalja egzitencija, opstala bi kao državna organizacija, nastojala bi se očuvati stabilnost i radilo bi se na njenom napretku. Isto tako, ulaskom BiH u EU “uklonili bi se neprijatelji”, oni koji ometaju njen razvoj i BiH bi pripadala razvijenijim zemljama u regionu. Ono što mislim, a što značajno privlači narod, jeste to što bi se radilo po pitanju korupcije, lopovluka, bahatosti (prema istraživanjima čak 80% naroda pokazuje spremnost na ulazak, s obzirom na sadašnje stanje kakvo jeste). Stvorio bi se sistem koji bi sigurno bolje funkcionisao nego sada. Studenti bi mogli da studiraju i kasnije slobodno rade u drugim zemljama, bez osjećaja napuštanja svoje domovine, jer bi tada to bio jedan sistem! Došlo bi do modernizacije, unapređenja industrije. Gore nam sada svakoko ne može …
Kada je riječ o nedostacima koje ulazak nosi sa sobom, krenuću da pišem o slobodama. Kakvim slobodama? Ne bi mogli da proizvodimo ništa, što se kaže “na crno”, što je običaj. Sve će biti u znaku EU. To bi najviše pogodilo naše seljake, vrijedne ljude koji žive striktno od poljoprivrede. Oni su naviknuli da rade “po svom sistemu i svojim pravilima”. Bilo bi im određeno koliki će imetak posjedovati, kako trebaju da proizvode, gdje i kako da prodaju svoje proizvode. Dakle, gubi se autonomija u vođenju poljoprivredne politike. Dalje, desilo bi se poskupljenje proizvoda, zbog ukidanja stope PDV. Neka poljoprivredna preduzeća se ne bi mogla pokazati dovoljno konkurentnim na svjetkom tržištu.
Kada razmislim i o prednosti i o nedostacima, koji se vežu za ulazak BiH u EU, ostajem na neki način u nadi da će se nešto konkretno desiti, da će se sistem promijeniti. Ne mogu biti pristalica ni jednog ni drugog, nego tako na raskršću čekam budućnost…
Da ne bude samo “Čekajući Godoa, i ništa”…
Ma neće valjda.
* za konkurs