Nakon što sam 2015. godine biciklom išao od Vukovara do Istre na 13 dana te 2016. biciklirao oko 1400 kilometara u samo 11 dana (Mađarska, Srbija, Rumunjska, Bugarska), ove godine sam imao velike planove, provesti punih mjesec dana na biciklu i otići sve do Francuske i Švicarske. Takav megalomanski projekt bi zahtijevao puno novaca, truda, vremena, strpljenja, ali i kondicije. Budući da ja gotovo ništa od toga nisam imao, morao sam se pomiriti s realnošću i biti skromniji. Veliki planovi su polako otpadali i urušavali se, no ostao mi je ipak jedan mali san koji sam već dugo planirao – veličanstveni Balaton!
Na Balatonu sam ljetovao s roditeljima 1990., taman pred rat. Budući da tada nisam imao ni pune 4 godine, ničega se ne sjećam, ali su mi ostale zanimljive priče koje su mi roditelji kasnije pričali. Veliko jezero, dobra voda, dobra hrana, dobri ljudi, zabavan nam mađarski jezik. Balaton nije tako daleko od Osijeka, to je vožnja koja se mogla uraditi taman u tri do četiri dana, što je odgovaralo mojoj formi (a ove godine doista nisam u formi) i opremi koja nije potpuna (nosio sam samo jednu bisagu, novi šator i malo opreme i odjeće). Imao sam predodžbu da je Mađarska lagana za voziti, ravna i pristupačna, da su ceste dobre i da dionice neće biti teške. Već sam unaprijed otprilike odredio i rutu, mjesta za stajanje i kampiranje, uopće mi nije bilo stresno poći na put, iako sam išao sam.
Prvog dana krenuo sam u 5 ujutro iz Osijeka na Donji Miholjac, potom Harkany, sve do Sigeta i napokon Kapošvara, što je ukupno 160 kilometara. Nakon Donjeg Miholjca, put mi je bio nepoznanica. Do Miholjca sam već vozio biciklom prije dvije godine na Backyard Festival, gdje sam kampirao nekoliko dana. Jedini problem je bio neugodan vjetar koji je toga dana puhao doslovno meni u prsa od trenutka kako sam krenuo iz Osijeka, sve do Kapošvara, osim nekoliko kilometara koliko sam vozio od istoka prema zapadu. Vjetar me je usporio i umorio, na kraju i užasno naživcirao, a užasni doživljaj toga dana upotpunio je i mađarski teren. Sve do Harkanya bilo je ravno. Iza Harkanya sam se prvo stao odmoriti kod bugarskog groblja vojnicima koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu da bih odmah nastavio voziti po brdašcima i kraćim usponima. Od Harkanya pa nadalje teren je postajao sve zanimljiviji – za razliku od Gorskog kotara, Istre ili dijelova Šumadije u Srbiji, teren do Kapošvara čine kratki i ne toliko strmi usponi, ali opet usponi koji te malo uspore da bi te već odmah iza njih odmorio kraći spust do idućeg blagog uspona.
Kod sela Szalanta odvajam se s glavnog puta i prolazim kroz mala sela sporednom cestom, koja je relativno dobra za vožnju, bez previše prometa, a opet u nekoj čudnoj kombinaciji polja žita i kukuruza te uspona i spustova po divljim šumicama, posebno kod sela Pecsbagota. Tu se već spajam na glavnu cestu koja povezuje Pečuh i Siget i osjećam posljedice težeg prometa. Ipak, brzo sam shvatio da su Mađari našli zanimljivo rješenje za to – kako su izgradili obilazne ceste oko gradova i sela, tako su bicikliste i traktore sklonili s tih cesta, odnosno zabranili im promet te ih, odnosno nas, preusmjerili na stare ceste u selima. To je značilo da sam opet bio malo usporen, jer sam morao pratiti njihove putokaze i znakove za smjer kojim je biciklistima dozvoljeno kretanje, a nisam mogao ići onom rutom koju sam zamislio. Ipak, nakon ručka i dva sata odmora kod Sigeta, nastavio sam dalje prema sjeveru, uz još jači vjetar nego prijepodne. Odmah iza Sigeta posjetio sam park mađarsko-turskog prijateljstva, odnosno spomenik Nikoli Šubiću Zrinskom i sultanu Sulejmanu I. Put prema Kapošvaru nastavljam uz malo veće uspone i jak vjetar te usput mi se i probušila zadnja guma na cesti, u sred ničega. Zapravo, u sred ničega, na 50 metara od mjesta ‘nesreće’, našla se kuća nekog automehaničara i prometni policajac koji je radarom mjerio brzinu automobilima. Doslovno sreća u nesreći! Policajac i mehaničar su mi tu pomogli oko zamjene gume, tako da sam ubrzo nastavio dalje i napokon iza 20 sati stigao do jezera par kilometara sjeverno od Kapošvara, gdje sam sreo jedine Mađare s kojima sam mogao pričati engleski i koji su me uputili na izvrsno mjesto za kampiranje, odmah do jezera na kojem su pecali. Pogled na jezero i polja suncokreta je bio predivan, društvo dobro, a i san ugodan, za divno čudo i za prvo spavanje u novom šatoru. Negativna stvar, koja će se kasnije odraziti na moje noge, je to što sam previše vremena proveo na biciklu, a malo u odmoru te što sam kasno stigao na odredište za kampiranje. Vjetar i usponi su odradili svoje i prilično me izmorili, ali opet sam sutradan bio budan već u 5 sati te od 6 krenuo na put.
Vjetar me je poštedio u rano jutro, no nisu i mađarska sela. U selima od Kapošvara do Balatona postoje biciklističke staze, čime bi se neki naši biciklisti oduševili, ali ne i u praksi, ne kada bi vozili po tim stazama. Staze su ispucale, neodržavane, nekad zarasle, nekad čak i s razbijenim staklom, a često i uz same kuće, čime prilično uzbunite pse koji skaču po ogradama i laju na vas, da ne govorim koliko vožnja po takvim stazama opet uspori vozača. Time nisam bio oduševljen, tako da sam na kraju, vidjevši da u biti u 7 sati još svi spavaju, ipak vozio po cesti, unatoč znakovima zabrane. No, napokon sam prošao selo Latrany i s brežuljka imao priliku vidjeti Balaton, prvi put nakon toliko godina. Pogled preko vinograda na brdu nije bilo toliko fascinantan kako sam ga zamišljao, ali je opet izazvao u meni onaj osjećaj sreće i nekontroliranog smijeha kada nakon duge i naporne vožnje ipak znate da je sve to vrijedilo, kada na odredište dođete živi, zdravi i jedva čekate uživati u plodovima uloženog truda. Spust do Balatona i samo jezero bili su mi predivni. Do jezera sam stigao već oko 8 sati ujutro, taman na doručak, odmah na klupi, na obali, uz predivan pogled, u mjestu Balatonlelle. Nakon toga, uslijedila je lagana vožnja ka Šiofoku, mjestu u kojem sam zapravo ljetovao s roditeljima kao dječak. Moram priznati da ta vožnja isto nije bila ugodna kako sam zamislio. Obala nije na svim mjestima pristupačna, tako da se ne može cijelom dužinom voziti obalom, čak ne postoji ni staza za pješake na nekim mjestima, a ponegdje je i sama obala uz rub u privatnom vlasništvu te su ljudi tu sagradili kuće ili vikendice. Ipak, duž cijele obale Balaton je naseljen te sam se morao nespretno kretati kroz te uličice, nekad bliže, nekad dalje od obale. Cijelom dužinom ide i pruga, a vlakovi prolaze svakih desetak, petnaest minuta (što je sigurno gnjavaža ljudima koji okolo imaju vikendice na tako lijepom mjestu, jer je vlak užasno bučan). Ipak, već oko 10 sati sam bio u Šiofoku, gdje sam odlučio odmoriti se do popodneva. Vrijeme nije bilo baš najtoplije, tako da kupača na plaži nije bilo, ali se ipak na ugodnih dvadesetak stupnjeva moglo lijepo uživati na obali, posebno na suncu. Duž cijele obale bilo je ljudi, u autima, pješaka, na biciklima, osjećaj je bio sličan onome kad se dođe na more, osim što u zraku nije bilo nekog posebnog mirisa. Ja sam na obali Balatona proveo nekoliko sati, što u odmoru, čitanju, pisanju i razmišljanju, taman dovoljno da napunim baterije za popodnevnu vožnju. Moram priznati da sam planirao da mi put traje četiri dana, ali po povratku s Balatona sam imao snažan vjetar u leđa koji me je doslovno nosio na biciklu, da tu nadoknadu koju mi vjetrovi šalju nisam htio izgubiti tako lako. Krajolik je usput, prema Sagvaru i Tamasiju, bio otprilike jednak onome što sam prešao prvoga dana, uz malo duže i strmije uspone, posebno nakon Tamasija. Tu sam već počeo tražiti mjesto za kampiranje i noćenje, no nikako nisam mogao pronaći nešto idealno. Bilo je dosta šume, istina, ali u šumi mi baš nije ugodno spavati kad sam sam; bilo je i dosta njiva, ali na njima nisam mogao biti u zaklonu od auta. Napokon, tek iza malog sela Harc, našao sam otvoren vinograd u kom sam se smjestio i prespavao s planom da rano ujutro krenem nazad za Osijek.
Iako sam ja ustao već u 4:45 ujutro i počeo se spremati za put, malo iza 5 sati u vinograd se dovezao gazda, koji nije ni malo bio zadovoljan što me vidi kako kampiram tamo. Naravno, razumijem ga, ali budući da se nismo mogli sporazumjeti jezikom, nekako sam mu rukama dao do znanja da ću se za pet minuta pokupiti i da me više nikad neće vidjeti. Na ovom su mi se putu, dakle, dogodile dvije stvari po prvi put u cikloturističkoj karijeri: prvi put mi je pukla guma na putu i prvi put mi je netko prigovarao za mjesto na kojem kampiram. Uvijek sam nastojao ne kampirati na privatnom posjedu, no nekad sam to morao, a nisam imao koga pitati za dozvolu. Zato sam uvijek i nastojao što ranije krenuti na put i nikad ne ostavljati tragove na mjestu kampiranja. Bilo kako bilo, već u 5:30 krenuo sam lagano prema gradu Szekszardu, na svega par kilometara od tog vinograda. Dobra cesta, bez prometa, grad u kojem još svi spavaju i koji ima dobre biciklističke staze i iz kojega sam izašao vrlo brzo i lako (glavnom ulicom ravno od sjevera ka jugu), da bi već potom teren postao daleko ravniji, cesta dobra i vjetar u leđa. Od Szekszarda do Osijeka ima tek nešto više od sto kilometara tako da sam planirao brz povratak. Tek s moje desne strane (zapadno) ostajala su brdašca kako sam se približavao ravnici, no taman kod Dunava naišao sam na posljednje brdo, posljednje uspone, sve do Mohača, već poznatog grada, do kojega sam već biciklirao 2013. godine. Usput sam obišao ostatke templarske crkve iz 1142. godine u selu Bataszek, divne vikendice uz Dunav i napokon Mohač, nakon kojega je sve postalo poznato: selo Udvar na granici, potom Beli Manastir i baranjska sela, sve do Drave i napokon hladovine u mom stanu. Prva dva dana u Mađarskoj je bilo prilično hladno, čak i treći dan jutarnja vožnja je bila sasvim ugodna, no kako sam prešao granicu i ušao u hrvatsku Baranju, kao da je netko pojačao grijanje, sunce je počelo pržiti te sam malo i opekao ruke u vožnji, koja je trajala sve do podne.
Biciklom sam već navikao putovati sam, no imao sam drugih neprilika. Nažalost, zaključio sam da me na takvim putovanjima uvijek nešto muči: ili je fizička (ne)spremnost, ili vjetar, teren, promet, kiša, vrućina, hladnoća, uvijek postoji neki aspekt koji te obeshrabruje, odgovara te od nauma, koji putovanje čini neugodnim i tjera te da samom sebi psuješ što si uopće krenuo na put. Put sam po sebi uvijek je neki drugi i uvijek ste u odnosu nejednakosti. Istina, postoje oni trenuci neopisive sreće, zadovoljstva, osjećaja slobode koji se ne mogu prenijeti na papir niti opisati drugim ljudskim bićima, njih se mora proživjeti. Pronalazak balansa između jednih i drugih trenutaka, onih dobrih i onih loših, jest, čini se, ključ svega, posebno u putovanju biciklom. Vrijeme, napor, energiju koju ulažeš; sreću, osmijeh, osjećaj slobode koji dobiješ zauzvrat; uspon, vjetar, umor koji ti sjednu na leđa i ne ostavljaju te na putu od 160 kilometara; sve to moraš jako dobro izvagati i ocijeniti, vrijedi li, ima li smisla, je li to ono što si ti tražio. Moram priznati, od prethodna tri višednevna putovanja, ovo putovanje u Mađarsku mi je bilo najveći izazov i iz više razloga mi je predstavljalo veliku nelagodu, toliko da se zbilja pitaš o tome vrijedi li se odvažiti na takav put, a opet je smiješno što sam na taj put krenuo upravo jer mi je prva dva puta doživljaj bio fantastičan. Vjerujem da sam za ovu godinu bisage i opremu stavio u mirovanje, da ipak neću više istraživati, iako sam imao još planova. Ipak, nadam se da to neće biti konačna odluka, da ona tamo 2018. možda ipak sprema nešto bolje, ljepše, slobodnije.