Uvijek mi je bila tajnovita nepostojana linija ulijevanja neba u more i mora u nebo. Pažljivo sam je osmatrala na raznovrsnim slikama još kao mala, i svrstavala je u poseban svijet. Za mene, kao osmo svjetsko čudo.
I taj svijet je bio pun života, imao je bezbroj skupocjenih dama upravo došlih iz bogatih provincija Tolstojevih, Šekspirovih, Samokovlijinih i drugih slavnih misli. Prožete visokokulturnim duhom, oštrog pogleda i neodoljivog šarma, hodale su sitnim koracima po malim kamenim kockama ulica. Cipelice na njihovim nogama su pravile posebne note i svirale najljepše muzike polagano zveckajući u skladu sa njihovim hodom. Njihov prefinjen miris mamio je gospodu sa šeširima i štapovima u šetnji, koji su rado čekali maramicu takvih dama kao znak da su dostojni njihove pažnje. Koliko li su tek žudili obični smrtnici, znojavi i izmoreni od višesatnog kopanja i rada…. Oni su mogli samo da uzdišu gledajući za raskošnim hodom božanstvenih žena, jer šanse da neka od njih bude žena jednog od njih su bile ravne nuli. Možda čak i u minusu.
I ja sam ih sve pomno pratila. Pratila sam lepršave haljine Eve Bovari dok se kretala veselo na sastanke sa svojim dragim krijući od muža svoga…Roze, plave, ljubičaste… Svaka sa posebnim dizajnom, sa ramenicama ili bez, ukrašene čipkama i umjetnim vezom. Nisam ni stigla da je osuđujem zbog toga, očaravala me je svojim zanosnim hodom. A zamislite tek fizure naše Ane Karenjine… Sva prefinjena, čarobna sa raznobojnim šeširima ukrašenim sa pokojom ružom. Po izgledu jedna božanstvena žena. Ali ni tuđa, ni muža svoga, ni svoja. Njoj zamjerih suze malog Serjože. Mene su zaboljele, kako onda nisu majku njegovu? Gledala sam Ofeliju kako pati i htjela joj pružiti ruku spasa. Odbila je. Posustala sam i pustila da je rijeka sebične sudbine odvede. Veselila me je Koštanina igra sreće i mladosti isto koliko i Sofkina ljepota. Duga crna kosa, bijelo lice, i pune usne mamile su mlade momke. Ali u dubinama njenih očiju sudbina joj je ispisala tragičnu životnu priču. Ni Plava Jevrejka nije bila manje vrijedna, ni manje lijepa, ni manji borac. Lijepa i drugačija. Posebna. Ali često se unikatnost odbacuje I osuđuje. Moramo da budemo isti da bi bili prihvaćeni iako mi možda I ne žudimo da nas prihvate. Moramo da se ukopimo u taj kalup I otrgnemo sopstvene dijelove koji prelaze postavljene granice. Nažalost.
Pred svima njima, ja sam stajala i pratila njihove neiscrpne životne snage. Nepresušni su njihovi izvori. Ali posebno sam voljela da u tihoj noći slušam Romeov mlad i nježan glas, njegove slatkaste riječi upućene voljenoj Juliji. Nadam se da nisu primjetili da sam tu. Krila bih se iza drveta kraj njenog balkona i maštala da sam ja umjesto nje. Osjećaji su činili svoje da sam poželjela da pjevam dugo najljepše ljubavne rime. Obuzdavala sam se u posljednjim trenucima, jer nisam željela da kvarim tu čaroliju velike ljubavi.
Živjela sam u svakom od njih i svako od njih živi u meni. Voljela sam, ništa manje, i posebne Demianove i Sinklerove svjetove. I sve svjetove usamljenih Kamijevih ljudi, Andrićevih zatvorenih boraca. Ali nisam voljela rat. Ni da se čovjek olako preda silama tame i daruje im sopstveni život bez borbe i odupiranja, kao Jozef K. Voljela sam da se ljudi vole. Volim i sad. I da se ljudi vežu. Da se prave mostovi koji spajaju prošlost i sadašnjost, dva naroda, jednu ljubav. Bezbroj njih.
I sad kad zagazim u taj svijet osjetim leptiriće, drhtavost. Kao da sam slavni junak, a te dame su tu i samo gledaju koju ću odabrati. Teško se odlučiti koju povesti kući, a nakon nekog vremena opet vratiti njenom domu. Željela bih da im izgradim tako veliki dom, cio svijet, tako da sve žive kod mene. Jer knjige su zaista najveći prijatelji. Sa njima ni u samoći nisam sama.