BH Realnost – iznad granica mašte “nadrealista”

Zašto se ne organizuju radne akcije ? Ovo  je relativno često postavljano pitanje u javnosti nakon posljednjeg rata na ovim prostorima, i pri tome se mislilo na organizovanje radnih akcija po uzoru na omladinske radne akcije iz bivše nam države. Mnogo je razloga zašto su u onoj državi organizovane i zašto u ovoj nisu. Ne želim se previše zadržavati na ideološkim razlozima , tipa da je za stabilnost one države bilo potrebno razvijanje bratstva-jedinstva, odnosno razbijanje eventualnih nacionalnih predrasuda, a da je u ovoj državi dijametralno suprotan slučaj, ili da, eventualno, danas ne bi bilo zainteresovanih za takvu vrstu volonterskog rada. Pokušavam da razmišljam iz ugla primjerenog aktuelnom društvenom uređenju, znači čisto kapitalističkog, odnosno ekonomskog stanovišta. Pri tome, zgodno je se dotaći još jednog fenomena iz bivše nam zemlje, odnosno ekipe „Top liste nadrealista“, koji su i sami napravili futuristički prilog o organizaciji privatne radne akcije nakon ratova 90-ih (https://www.youtube.com/watch?v=442whmPOCkY).  Dosta sam čitao o nekadašnjim radnim akcijama, a prilično i slušao od oca koji je učestvovao ne nekoliko radnih akcija i dva puta dobio udarničku značku. Jednog njegovog odlaska na radnu akciju se i sjećam, bilo je to početkom 80-tih, radna akcija je bila na uredjenju jezera Palić.  Sjećam se da se vratio sa trenerkom, patikama, brigadirskom bluzom i pantalonama i nekoliko majica. To su dobijali u trajno vlasništvo za potrebe rada i sportskih aktivnosti koje se organizovane na radnoj akciji. Tamo je boravio mjesec dana, kako je to bilo uobičajeno za radne akcije i sjećam se i da je mamino raspoloženje u vezi sa njegovim odlaskom bilo obrnuto proporcionalno njegovom entuzijazmu, što mi je sad kad sam i sam oženjen, potpuno razumljivo. Pretpostavimo sad, da postoji politička volja za organizovanjem volonterskog rada na sličan način, kao i da država, obzirom na drugačije društvene prilike, dozvoli organizovanje radnih akcija privatnicima, kako su to šaljivo prikazali „nadrealisti“. Znači, privatnim firmama se omogući organizovanje radne akcije i angažovanje dobrovoljaca – fizičkih radnika. Njima neće biti isplaćena nikakva novčana naknada, bit će im obezbjeđen smještaj, hrana, prevoz, sportska oprema i radno odijelo u trajno vlasništvo. Radit će 40 sati sedmično, van radnog vremena bit će organizovane sportske aktivnosti, koncerti i druženja uz logorsku vatru isl. Naš privatnik i potencijalni organizator mora uraditi kalkulaciju troškova a ona bi otprilike bila ovakva: Za nabavku sportske i radne opreme, pristojne, ne preskupe, trebalo bi mu cca 150 KM po akcijašu. Tri pristojna obroka za jednog čovjeka dnevno, takodje ne bi mogla koštati ispod 10 KM, odnosno 300 KM za 30 dana. Troškovi smještaja, vode, struje, sredstava za ličnu higijenu isl., takodje bi teško mogli biti ispod 10 KM po danu, odnosno 300 KM za jedan mjesec. Prevoz za svakog učesnika od mjesta stanovanja i nazad recimo da je 20 KM. Troškovi organizovanja par koncerata, nabavka udarničkih znački, plaketa i ostali sitni troškovi, recimo da iznose samo po 1 KM po danu, to je dodatnih 30 KM na mjesečnom nivou. Tako bi naš potencijalni organizator došao do podatka da ga besplatan rad svakog volontera košta 800 KM mjesečno. Uporedimo to sa aktuelnim stanjem u oblasti niskogradnje ( u kojoj su radne akcije najčešće organizovane) i u „realnom sektoru“, kako se u posljednje vrijeme naziva privatni sektor.  Pouzdano znam da se satnica za fizičkog radnika u velikom broj firmi koje se bave niskogradnjom kreće oko 2 KM, odnosno za 170 radnih sati mjesečno, radnik bi dobio 340 KM. Uz to oni sretniji mogu dobiti i naknadu za topli obrok, recimo 4 KM dnevno, što je dodatnih 90 KM. Ukoliko je čak i u radnom odnosu tj., da poslodavac uplati poreze i doprinose, oni iznose ispod 300 KM. Znači, trenutno je situacija na tržištu rada takva da poslodavac može zaposliti fizičkog radnika koji će ga sa svim porezima i doprinosima koštati ispod 750 KM mjesečno. Prostom matematikom dođem do zaključka da je poslodavcu jeftinije platiti radnika nego angažovati ga da radi besplatno pod uslovima kakvi su bili omogućeni na radnim akcijama u SFRJ u 80-tim godinama. Ne treba zaboraviti i da bi potencijalni organizator radne akcije sve troškove morao platiti odmah, a da platu zaposleniku, u praksi, može isplatiti kad hoće, koliko hoće i ako hoće. Naš „realni“ sektor je nadmašio čak  granice kreativnosti i mašte samih kraljeva zajebancije, odnosno ekipe „Top liste nadrealista“. Takvo dno, na kojem smo mi ni oni nisu mogli da zamisle i od toga naprave šalu. I stvarno, sa tim se ne treba šaliti, nego duboko zamisliti i razmisliti. Podatak da je prije 30-ak godina bilo bolje raditi besplatno nego sada za to biti plaćen je najblaže rečeno zabrinjavajući, ali još više ponižavajući. Uostalom, ko misli da ovo nije tačno, nek se pokuša zaposliti kao fizički radnik u nekoj privatnoj firmi koja se bavi niskogradnjom. Sa platom koju dobije nek se proba hraniti mjesec i platiti sebi bilo gdje smještaj i režije. Uz to, nek pokuša posjetiti par koncerata, učestovati na par žurki i nakon svega toga nek si kupi sportsku opremu i radno odijelo.  Mislite li da će uspjeti ?

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije