Mislim da ponedjeljke treba izbrisati iz kalendara. Djeluju kao šarena laža za dobru heftu. Loša uvertira u dane koji se guraju da bi bilo bolje, da bismo bili nasmijani. Ali, eto svakog ponedjeljka čovjek se natjera da ustane na desnu nogu i ižzagrli to ,,bolje sutra”. Uz jutarnju kafu pratim par portala i ibretim se na bombastične vijesti poput ,,Nele Karajlić u Sarajevu”. Koga se tiče tričava karikatura u ljudskom liku? Kome uzima pažnju? Tačnije, s čega i koga nam skreće pozornost? S obespravljenih radnika ,, Aide”? Možda i s jednako obespravljenih budžetskih korisnika USK? Ili nekog novog, ko zna kojeg po redu, ubistva djeteta u Bosni nam? Simptomatično nam je kako sebi dajemo luksuz razbacivanjem mišljenja i stavova o nekom nikogoviću koji je samo prašina iz prošlosti, otpuhana početkom rata. Prašina koja se sama otpuhala, laprdanjem, nacionalizmom, mržnjom, zlobom. I šta će on sada na portalu? U sstvari, neka ga, ali u ulozi pokajnika, ali ne i za pompeznu vijest.
Volljela bih da sam vidjela vijest o zbrinutim siromašnim porodicama koje imaju dom, ogrjev i koje nisu gladne, žedne, promrzle. Voljela bih da nisu još jedan dio akcije za prikupljanje novaca u vlastite džepove. Razumijete me? Ono skupljamo za njih, dajmo, tebi, njima, inima. Uzima li se provizija na ljudskost i humanost? Neću reći, odaće se sami, eventualno. Onda slijedeća pompezna vijest, situacija u Meksiku, u tom dalekom Meksiku u kojem ni ne znaju za Bosnu, možda su usputno čuli kada se desila kratka pucnjava jednog mahnitog Mevlida i tad je ta Bosna, mala zemlja, postala gnijezdo ekstremista i kao takva pribadačom zakačena na imaginarnu NE destinaciju za posjetiti. Možda je odjednom postala razlog za islamofobiju koja se kao pošast širi svijetom. Možda, samo možda.
Naletim slučajno na vijest o historijskim poljupcima. Lijepo je to, da se razumijemo. Ali, je li to prioritet naspram Ajše iz okoline Drvara, koja spava u štali, jednoj kućici na vjetrometini u kojoj ni stoci nije udobno?! Ljubi li se Ajša? Vjerujem da je šminka postala samo parče njene mladosti koja je zavejana u vremenu kada je imala 20-ak godina, voljela momke, a i oni su nju. Ni slutila nije da će sjećanje na mladost biti jedina projekcija koju će ona ekranizirati u svoja četiri izbušena zida, u kojima se ni bube ne kriju, a miševi davno iselili. Nema ni paučinu da je podsjeti da nije sama. Ajša ne misli o poljupcu, misli samo na ono što joj kao ljudskom biću dolikuje, topli dom i jutarnja kafa s mužem, jedini trenutak mira, dok dječica spavaju. A sad i te misli postaju samo utopija koja joj pripada, baš kao takva. Nije bitan historijski poljubac, boli me Ajša i sve Ajše koje ne vidim, a za koje znam, osjetim, čujem. Mirišu mi poljane na tjelesa bez parfema, iskonska, znojem i kožom izmiješana. Odzvanjaju mi brda i planine gotovo nijemim uzdasima pokošenih i prekinutih mladosti, koje nikad neće dati izdanke i koje će same umrijeti bez cvjetanja. Mutne su mi rijeke zemljom sa dlanova, stopala i haljine s dezenom od maslačaka. Crni maslačci i na haljinama. Negdje su i ljubičice,a dolje u gaju su tratinčice. Kome li su makove livade kreveti i ognjište? Koliko ih je? Je li toplo na jastuku od lapova?
Vjerovatno u tim livadama kos nesmetano skakuće, a i niko neće ugasiti ,,toplane”. Zrikavci derneče bez Šabana Šaulića i Zorice Brunclik, muzika je to za svačije uši. U tom carstvu latica niko ne zna za srca na izmaku, ali uredno znaju za prostitutku iz Meksika, za aferu nekog sitnog Italijana, za besanu noć na Karibima tajkuna čije ime ni rođena majka ne voli, niko ne zna koga koga ljubi Ajša, jer bh portali su tako mortali.
Za konkurs