Već nekoliko mjeseci Bezobrazni Pješak hara Sarajevom. Drsko prelazi ulicu na pješačkim prelazima normalnim korakom, glasno se iščuđava autima parkiranim na trotoarima i čak se usuđuje da vozačima istih prigovori ako ih vidi. Vozači to stoički izdržavaju i brane se kako znaju i umiju. Poneki podvikne, opsuje, pljune ili malo priprijeti, no to se ne čini da ima ikakav utjecaj na Bezobraznog Pješaka. On i dalje paradira trotoarima kao da su mu u nasljeđe ostavljeni. Ondje gdje zbog kabastih džipova i ostalih bijesnih mašina ratnih profitera ne može da prođe, Bezobrazni Pješak se ne provlači kroz nekakve tanane prolaze između kojekakvih zidova i parkiranih čudovišta, već bezobrazno silazi na ulicu i hoda, prisvajajući asfaltnu površinu kao da mu je babovina. “Vidi ono, majke ti” čudom se čude spomenuti ratni profiteri. ”Misli da je auto! Jarabi, svašta!” uzvikuju trubeći na ovu drsku spodobu da se makne. A spodoba nastavlja dalje, kao da ne zna da je u carstvu bezakonja, da je već spomenuti kabadahije mogu u tren oka pretvoriti u crkotinu na cesti, poput onih brojnih maca i kuca koje Bezobrazni često viđa ostavljene na putevima po nekoliko dana da trunu. Kao da ne zna da ti isti nemaju ni obraza ni kulture, ali najvjerovatnije da imaju poneku bejzbol palicu, ili čak i nešto gore, u gepeku ili ispod sjedišta.
Danas je još jedan Seljačina u Džipu bio žrtva Bezobraznog Pješaka. Bezobrazni je prelazio ulicu na pola pješačkog-kakav bezobrazluk!- kada se Seljačina približio. Stao je tek kada je prednjim dijelom auta dodirnuo butinu Bezobraznog. S pravom se naljutio naš Seljačina i počeo da viče. Te kako se usuđuje Bezobrazni da tako hoda okolo, pa zašto ne potrči malo, pa vidi valjda da se Seljačini žuri, on je zauzet čovo, nije stoka besposlena koja okolo hoda i kafeniše po vascijeli dan… Stao je tako naš Bezobrazni na pola pješačkog, slušajući pogrde Seljačine. Prišao je otvorenom prozoru i viknuo “Od***i!”, na što je Seljačina zapjenio. Pored njega, sa prednjeg sjedišta, čitavu scenu je posmatralo dijete od nekih 5 do 7 godina. Osuđujuće je mali gledao Bezobraznog. Kako se jedan takav, goljo, usuđuje suprotstaviti njegovom babi! Jednog dana će i on da poraste i gazit će takve kao Bezobrazni. Neće kao babo da trpi njihov bezobrazluk! Otfrknu mali i pogleda u oca razočarano. Doći će i njegovo vrijeme.
A Bezobrazni, gle čuda, odlazi sa osmijehom na licu. Kao da nije svjestan šta ga sutra čeka. Kao da još uvijek vjeruje u ono mitsko Bolje Sutra i ulice na kojima će biti reda.