Kako će izgledati ako ateista napiše priču na ovaj radosno – praznični dan? Ne znam, tek ćemo vidjeti na kraju ovih redova. Nadam se samo da neće biti baš „k’o što stoji Kržljaviću Ljubi cigara u zubi“ iz Zmaj Jovine pjesme.
Ne dajte se prevariti, vjernik nisam ali priča koju želim napisati je i radost i praznik i porodica i toplina. I, iznad svega, ljubav. Sve ono čemu me najviše (na)učila ona. Baka. Baka koja nije odgajala samo mene, ja sam došla na kraju lanca njenog „vaspitnog“ puta i prenošenja pravih vrijednosti. Mnogo prije mog dolaska na svijet odgajala je braću i sestre. Potom svoju djecu. I još neke rođake. Baka koja je, u radijusu koliko su moje oči mogle da dosegnu i sagledaju, jedina u porodici i sa majčine i očeve strane obilježavala vjerske praznike. I to je bilo tako prirodno, normalno. Iako je čovjek sa kojim je odrasla, za kojeg se udala i naposljetku provela 52 bračne godine, bio komunista i ateista do samog kraja. Ipak, kroz sve nedaće i tegobe života, kroz gubitke i bolove, oni su bili ravnopravni. Vjera i komunizam kod njih su išli ruku pod ruku, niko nije osuđivao ili kritikovao izbor drugog i više su sijevale varnice kada su derbi imali njena Crvena Zvezda i njegov Partizan. Valjda su zato toliko i o(p)stali zajedno. Zadesile su ih kroz život mnogo teže stvari da bi se raspravljali o tim nekim ličnim uvjerenjima jer su im suštine, one unutrašnje vrijednosti, poštenje, srčanost i iskrenost, bili jednaki, istovjetni, blizanci. A kada imate takav tandem, onda je, bez ikakvih problema, jednom godišnje ispred kuće bio badnjak, kao što se palio i prvomajski roštilj. Sasvim normalno, prirodno, išlo je uz njih dvoje – njega, časnog čovjeka i radnika poštenih ruku i nje, domaćice koja je zaista bila stub kuće. Deda je cijeli život zagovarao filozofiju da se ljudi mogu dijeliti samo na dobre i loše, ma kako to naivno i onda, a pogotovo sada, zvučalo. Baka je, opet, bila strožija, i u životnim kriterijumima i odgoju, ali da nije ne bi bila upravo onaj stub. Vjerovatno ne bih ni ja toliko toga naučila. A suštinu života sam učila tu, sa njom, podjednako kao što sam učila zamijesiti i napraviti hljeb i mnoge druge đakonije. Sjećam se, imala sam malu oklagiju i kecelju i uspinjala se na tronožac da gledam kako ona razvija pitu i onda, uz njenu pomoć, i sama savijala jednu manju. Čekale smo pored šporeta da pite budu gotove i da njima obradujemo ostale članove domaćinstva kada dođu s poslova, fakulteta. Puna kuća. Njoj je, i pored svih teških gubitaka, od ranog gubitka oca kojeg se „sjećala samo kao sjenke na konju u daljini“ i dobre majke, zahvaljujući kojoj su u njihovom skromnom domu bile knjige, zahvaljujući kojoj je naučila da čita i od malena shvati koliko su i čitanje i knjige važni, pa sve do bolnog i strašnog gubitka djeteta, kuća ipak uvijek bila puna. I u skromnom seoskom domaćinstvu kada je bila dijete i djevojka, kao i kasnije u gradu gdje su ona i deda sagradili dom, izgradili gnijezdo iz kojeg će se njihovi ptići lakše otisnuti u svijet, na školovanje, fakultet, na posao. Ali, gdje god da smo odlazili, svi smo se tom gnijezdu vraćali, svima je to bilo utočište i kada su nam krila dovoljno ojačala da odletimo. A ona je uvijek bila tu, na pragu, čekala nas da popijemo kafu koja joj je bila toliki ćeif, da popričamo. Okupljala nas je i običnim i prazničnim danima. Iskreno, meni je svaki odlazak kod nje bio svojevrstan praznik, svaki naš susret, svaki odlazak u dvorište mog djetinjstva, taj ušuškani kutak nad voljenim Vrbasom. Svi mi imamo svoje kutke, svoju trešnju, lipu, oblak, brzake ili komadić livade. Neki od nas su imali sreću da imaju i baku. Nanu. Nonu. Kako god želite. Moji baka i deda su se obraćali svima iskreno, od srca, bez uvijanja i poštovali onog drugog. Trudim se da tako postupam i ja. I, ma koliko se struje mijenjale i život prolazio, uvijek ostajem u tom nekom prostoru između tih hrabrih ljudi, ljudi koji možda nisu veliki poput roditelja, ali su itekako posebni, važni. A to su i bili. I mogli su biti baka, nana, nono, deda, djed ili dido, ali sve ih opisuje jedna jedina riječ. Ta riječ ostaje nepromijenjena, trajna, neiskrzana i neokaljana – ljubav.
Ljubav je ono što je sve konce spajalo u neraskidivu sponu. Tako i o praznicima poput današnjeg, kada je suština i osnova svega bila upravo i ponajviše ljubav. Trpeza je uvijek bivala skromna, ali napravljena s puno ljubavi i dovoljna, ničega nije falilo, a opet je nekako svega ostajalo i preticalo. Suština nije bilo prejedanje i napijanje, suština je bila spajanje i sjedinjavanje. Porodica. Tako velika i kada je mala. I kada nemam svoju djecu na koju mogu prenijeti beskrajnu ljubav usađenu u moje gene i krvotok još od predaka. Ali je imam toliko da je neprestano širim, dajem, poklanjam. Onome sa kojim živim, onome o kojem sam brinula i kada nije bilo bolestan. O kojem sada brinem još snažnije. I kojeg svakim danom volim za koju česticu više, iako on često kroz osmijeh zna reći da se ljubav ne može mjeriti i vagati. On, moj najiskreniji izbor i častan čovjek i moja draga baka su se posebno poštovali i voljeli. Zahvalna sam joj i zbog toga.Čini mi se da nekad nemam dovoljno ljubavi za roditelje, koji su beskrajno požrtvovani, puni humora, pažnje. Ali im je svakodnevno dajem. Imam je u dovoljnim količinama da je poklanjam prijateljima. Porodici koja je ostala nekako neokupljena, ali koja je tu, iako su nas takva iskušenja stigla da nam baka nekada baš nedostaje, kao danas. Nedostaje da nas okupi i smiri. I kada nismo okupljeni oko njene trpeze za neki od onih dana koji su za nju bili važni. Ona je, naprosto, jednom morala otići i ostati da odmara u našim srcima. Ona, koja me naučila da od malo napravim mnogo. Da budem skromna. Da (iz)gradim svoje stavove i da od njih ne odstupam, ma kako ponekad znalo biti teško i neizdrživo. Da ne pretjerujem. Da se ni kao mala ne bacam po prodavnicama ako nešto ne mogu dobiti, što mi je pomoglo kasnije i kao velikoj jer nikada nisam luđački i mahnito željela „hljeba preko pogače“. Da se smijem i kada je najteže. Da dajem i poklanjam. Ljubavi, kažem, imam napretek. I za baku, i kada je nema. Posebno danas, iako je ona vjerovala u Boga, a ja u kosmičku pravdu, iako smo navijale za različite timove. Ali spajaju nas dvije posebne stvari – nada i snaga. I tako će biti uvijek. Zbog svega toga i milion toplih zrnaca ušuškanih između, danas sam zahvalna. Spokojna. Lakše idem kroz prtine života.
Pozdravljam vas iskreno na ovaj radostan dan dok se nadam da će hljeb koji se upravo peče u rerni biti makar približno ukusan kao njen. Slavite sve dane života sa onima koje volite, sa svojim najdražim, njegujte ljubav u sebi, poklanjajte je nesebično i budite nasmijani. Ma kako to zvučalo utopistički. Da ste poznavali moju baku i vidjeli barem djelić trnovitih staza koje je prošla, a opet zadržala hrabrost, snagu i zvonki osmijeh, znali biste da nije tako. Naprotiv!