Pitaju moju Ivanku njene prijateljice kako to da se druži sa toliko mlađom ženom da joj može šćer biti. Nismo krive, rodila se ljubav u septembru tisuću devetsto trinaeste kada sam po preporuci bahnula u kasne sate na njena pelješačka vrata. Ja, željna odmora, spokoja i slane vode, i ona, u tada već praznoj kući i frotirnom ogrtaču, izguštasmo zrelo jadransko ljeto uz prijatno druženje, par litara domaćeg vina, nešto manje maslinovog ulja i čarobne ture plivanja po plodovoj vodi, kako običavam nazivati ono što pod njenom terasom bljeska na suncu.
Nas dvi smo se prepoznale. Nema te nepodopštine koju nećemo izvesti, ljepote kojoj se nećemo diviti, tišine koju nećemo oćutati i umjetnosti koju nećemo pozdraviti. Njeno malo misto, koje iz čiste sebičnosti neću imenovati, mi je ušlo u samu suštinu bića, taman kao neka praiskonska materica, i sve to što ide uz Ivanku, od pogleda sa terase, ukusa domaćeg uja i tužnih okica njene mačke, sve mi se to upečatilo u srce da se više nikad ne zaboravi. Pošto je život prekratak da se pravimo ludi kad nađemo na nešto što osjećamo svojim, nastavile smo da se družimo iako je Sarajevo, kao zajednički toponim, geografski na pola puta između njenog zapadnog i mog istočnog prebivališta.
Kada je zimus dolazila kod mene u Beograd, upoznala sam njenog porodičnog prijatelja, Dragutina Ivoševića Maršala, istaknutog jugoslovenskog keramičara, dobitnika Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, autora urne u kojoj počivaju ovozemaljski ostaci Ive Andrića, autora svakolikih čudesa od velike zidne dekoracije u hotelu na nikšićkoj Trebjesi u kojem sam kao studentkinja uz kafu odmarala od šetnji, do velelepnog restorana sina južnotalijanskog magnata Kalabrezea. Ajme, kakve priče Maršal priča. Ajme, ajme… Kakvo Sarajevo on pamti, kakve zgode on prepričava, koga je sve on poznavao i s kim je on sve ljuštio špricere po sarajevskim i jugoslovenskim bastionima slobodarske misli i umjetničkog ljepotizma! Držim da svako iole priseban poslije druženja sa Maršalom trebuje par dana da se opasulji od siline i ljepote života koju taj čovjek u devetoj deceniji isijava.
Svašta ću ja uz moju maman, tojes Ivanku, lijepo i plemenito da proživim! Tako smo još zimus ugovorile da ćemo, vođene Čolinom inspiracijom, organizovati april u Beogradu popularno preimenovan u „tjedan kulture“. Kako je tjedan u praksi ispao tri i po dana, od srijede do nedjelje, bilo je jasno da nema vremena za gubljenje.
Moja biološka maman je poručila da upristojim kuću da mi se gošća ne sablazni ne sluteći da je moja gošća, inače njenog godišta, u praksi drugarica sa kojom uživaš na ekskurziji prije nego uštogljena majčinska figura pred kojom mašeš krpom za prašinu i prstićima zatežeš milje na poslužavniku. Dosta o Ivanki, da pređem na tjedan kulture i umjetnosti.
Umjetnost je organizovati sve da ti jutro počinje italijanskom kafom koju sam donijela sa Sardinije, domaćim jajima koje sam donijela sa sela i limunadom od domaćih pelješačkih limunova koji su mi u koferčini došli sa Ivankom. Kad ti dan počinje svim đakonijama koje su nama naši meridijani podarili, ne možeš a da se ne osjetiš bogato i povlašteno. Pritom, razmjenjivanje darova od srca dovede do toga da ti dobro stoji i parfem, i tašna, i ruž za usne, da te sve miluje i blagosilja, pa kad fruštukuješ i picneš se, kraja ti nema taman da ne odmakneš dalje od ulaznih vrata. A mi smo odmicale. Kafa na Savi, pedeset nijansi zelene na keju, sunce i uživanje, a šta ćemo naveče, idemo u pozorište.
Atelje 212, veli maman. Guglam repertoare, predlažem Jugoslovensko dramsko. Čitam ko glumi, Lečić, Sabljić, Diklić..mmmm, Lečić, veli ona, odluka je pala.
Ja, kao bosansko brdsko djevojče, nemam bogato iskustvo glede posjećivanja kazališta. Bila sam kao curetak, još prije rata, u narodnom u Sarajevu. Karmina Burana, to je bila moja prva od nekolicine predstava koje sam u životu doživjela. Praktično sam nevina. Tako moja prefinjena, kulturno vozdignuta i umjetnički potkovana maman i ja krenusmo u četvrtak uveče u premijerni posjet Jugoslovenskom dramskom. Predivno veče. Beograd svjetluca, miriše, toplo, ljudi lijepi, a kako poče da se formira gužva pred pozorištem, tako ljudi postaše još ljepši i dotjeraniji. Nas dvije – onako, pristojne. Mislim, nismo u toaletama i salonkama, već u nekom ležernom izdanju. Nismo mi, velim ja, papanke što jednom u sto godina idu u pozorište pa da se sad nešto posebno picanimo. Mi dolazimo opušteno, nama je pozorište ko dobardan, mi poslije pijace do pozorišta, poslije džoginga do pozorišta, zafrkavam se ja u svom prepoznatljivom ruralnom maniru.
Vrijeme je da se uđe, hvatam svoju mladoliku mada prilično raštimovanu maman pod ruku, ulazimo u pozorište, a ono mirišeee, miriše na neke stranjske hotele, skupe butike i švajcarske avione. Lijepa promjena u odnosu na ustajali šmek Sava centra u koji smo zimus (opet obje po prvi put) išle na Herbie Hancocka (eto kolke smo face). Istina, taj šmek je imao i određeni šarm kad pomisliš da je proizvod silnih guzica koje su se tu oplemenjivale ko zna kakvim sve belosveckim lepotama i kulturama, mada priznajem da su mi industrijski osvježivači prostora kudikamo draži. Zauzimamo mjesta i narednih pola sata posmatramo svijet koji popunjava salu do posljednjeg mjesta. Koliko porodica, koliko prijatelja, mladih, starih, parova, pojedinaca, svi ozareni kao pred teferič, uživamo u žamoru lijepog svijeta, a maman progovara – vidiš, ovdje nema nijedne sa vještačkim usnama.
Predstava je trajala oko sat i po. Aplaudirala sam dok me dlanovi nisu zaboljeli. Bila sam toliko, kako se to lijepo na engleskom kaže, overwhelmed, da sam se malo isplakala, a poslije još malo jer ne valja držat u sebi. Afterišemo poslije predstave u nekoj bašti prekoputa pozorišta, duboko i iskreno ganute. Ja suzna, kontam, nije žvaka za seljaka, nikog nisam vidjela da uplakan izlazi sa komedije. Malo bre deset maraka za ovakvu stvar, ovo je bar za stoju! Ajd eto, pedes maraka!
Pa to je, veli maman, prilagođeno kupovnoj moći…ma kakvoj kupovnoj moći, kafa i parking su toliko, ajmo kući da se presaberem, da ovo sve još jednom proživim u intimi, puklo me brate, a za deset maraka se ne možeš ni napit, ma ni nekom drogom kvalitetno puć, malo je bre! Kazalište je keva!
Zato, ovako taze razdjevičena i ushićena poručujem plebsu što si mijenja svijes hemikalijama da se za male pare obeznani kulturom, fakat djeluje. Doduše, malo jeste uznemirujuća pomisao da ti trupa od deset odličnih glumaca skače, pjeva, vrišti i čudesa čini za sitne pare, ali eto samtin tu tink abaut. ‘bem ti državu koja ne ulaže u kulturu, tako mi svih šljivika i livada!
Stigle smo čak i u Mek, protivno svim principima mudre misli i cjelovite ishrane. Da nismo, vjerovatno ne bismo došle do zaključka da porciju sladoleda uvijek treba sa nekim podijeliti.
Petak je bio rezervisan za posjetu Maršalu i njegovoj ljepšoj polovini. Maršal je stari šmeker, onaj što nema mira, što obilazi stolove i zabavlja zgodama i beskrajnim šarmom, pravim psovkama u pravo vrijeme i dječačkim osmijehom. O njemu je teško malo pisati. O njemu treba snimiti film bar upola dug koliko njegov dosadašnji život. Praktično me dočekuje riječima – ova mala mene u stvari zajebava, bre!
Kako smo jarani na fejsbuku, i kako sam postavljala svoje prve pokušaje umjetničkog izričaja u svim tehnikama koje su mi pale šaka, tako mi je Maršal svojim umjetničkim prstom klikao lajkove i tipkao savjete kako da mi figure u akvarelu budu spontanije i životnije. Čitala sam to u jednom prozorčiću, a u drugom pisala Ivanki kako se osjećam povlašteno, kako sam srećna i zahvalna što u ovim mojim amaterskim počecima imam podršku nekog kao što je Maršal, a sve opet zahvaljujući njoj.
Elem, nagovori mi se čoek, nagrdi me psovkama, koga ti mala zajebavaš, ja se satra pišući, a vidim ti poslije štancaš slike, ko velika, sve znaš! Ja se cerekam ko bena, šta da mu kažem, a u to mu se pridružuje maman – jeste, jeste, tako ona za sve! Mi joj kažemo piši, a ona te ne znam, te ne valja, te nije to…
I tako eto, sjedim i uživam u tim atacima na moj lik i djelo i kontam jel moguće ovo, jesam li ovo stvarno ja, dešava li se meni ovo da mi ljudi poput njih govore ovo što govore, oh hvala Bogu, hvala nebesima, hvala sudbini, hvala mojim roditeljima, hvala svemu, svemu, svemu što me u životu snašlo, pa taman mi se ništa ljepše od ovih slatkih grdnji u životu ne dogodilo!
A onda sam dobila šoljicu za espreso (a znaju aerodromski skeneri koliko lavace Cubik navlači u svoju zvjerinju nastambu) sa sve posvetom, na tacni moj fejsbuški pseudonim, na šoljici moje ime. Hvala ti, divni Dragutine Ivoševiću Maršalu, na svemu, živ i zdrav bio sve dok ti bude ćeif!
Uvjerena sam da se vrlo brzo pokaže da li kombinacija dvoje ljudi valja ili ne. Kad valja, sve ide kao po loju, kad ne valja, sve je problem. Ivanki i meni sve valja. Prije nego što ćemo otići u posjetu Maršalovićima, svratimo na pijacu na Novom Beogradu da kupimo cviće. Furamo poljsko, sa štandova, nonšalancija i ti folovi nasuprot uštogljenim cvjećarskim posutim šljokicama i inim budalaštinama.
Kako vidjeh da se teta pijačarka zlopati sa sastavljanjem buketa, uzeh stvar u svoje ruke, zauzeh i neki prazan štand, i kako ono cvijeće aranžiram, tako se niotkud pojavljuju ljudi koji u prolazu govore „jaoo, kakvo lepo cveće, jao kakva divna kombinacija“. To maman u tri poteza rukom izabere iz ponude. Elem, ne naplati nam teta „pakovanje“ pošto smo ga same odradile, a kako joj bijasmo simpatične, osjeti potrebu da nam poda po bananu. Idemo prema kolima sa onim bananama i smijemo se, reko vidi ba, kao da smo djeca, šta bi ovo!?
Pola sata kasnije, kada smo izgubljeno tandarale žarkovačkim drumovima u potrazi za Maršalovom zgradom, dobiše one banane itekakav nutricionistički smisao. Vidiš ti, ništa nije slučajno, veli maman. Tako smo, ko dva majmunčeta što ne vide, ne čuju i ne gorove ništa loše, uživale i u izgubljenosti.
I tako, sve sami divni ljudi, umjetnos, kultura, ljepota, susretljivost, oduševljenje, radost – ma milina!
Dolazimo kući, javlja se Ivankin sin, inače predavač na fakultetu i lingvistički doktorant – treba mu nekih knjiga. Poslao spisak, napisao adresu – knjižara Paideia, Dunavski kej 9.
To ćemo sutra, u subotu.
Subota je kišan dan, taman. Valja nam u tržni centar dok ne prođe Beogradski maraton, da maman nađe kupaći kostim. Obje volimo reći da to kod nas izgleda tako da i muškari sa nama vole u kupovinu. U prvoj radnji u koju uđemo nađemo pravu stvar i sve je gotovo za tri minuta. Ajmo na sladoled, pa do knjižare Vulkan, slaju častim ja, a u knjižari maman časti mene sa knjigom „pastel – stručni odgovori na pitanja koja postavlja svaki umetnik“, ja nju „Salvador Dali – Ja sam genije“, i jesi – veli maman.
Napuštamo tržni centar i krećemo preko mosta, da tražimo Dunavski kej broj 9 i knjižaru Paideia. Već iskusne lutačice beogradskim pućima provjeravamo stanje – imamo goriva, vode i banana, tablete protiv bolova u kičmi, je…at se znamo – vozi!
Dunavski kej je naziv uličice – parkinga koja se provlači između stambenih zgrada na samoj obali Dunava. Iako je oblačno i kišovito, i nas dvije šćukane pod jedan kišobran, opet vidimo da je to neki lijep i pitom kvart sa prelijepim pogledom na široki plavi Dunav i šumovitu obalu sa druge strane. Mogo bi se vala i ovdje neki stančić nabacit, folerski neosnovano komentarišem. Dolazimo do knjižare pet minuta pred zatvaranje. Otresaj kišobran, uskači kroz vrata da se sklonimo od kiše i vjetra, dobar dan – nema nikog. u jednu prostoriju, u drugu, nigdje nikog a sve je tu. Od papagaja do tašni. Gore svjetla, upaljeni računari, milion knjiga na sve strane, ali nema ljudi. Čekamo, čekamo, virimo ima li kakvih stepenica ka podrumu, nema nikog. Kako tako, sve otključano i ostavljeno, kao da su vanzemoljci pokupili ljude, nije nam jasno, ali ajde dok čekamo da potražimo knjige sa spiska. Bome sve pronađoh, ne znam kako, s obzirom na količinu i bogatstvo ponude. Kad smo provele tu već toliko vremena da smo osjetile potrebu da im platimo račune i napunimo frižider, odlučim se raspitati u komšiluku i tu naiđem na simpatičan kafić sa dvije presimpatične mlade žene. Ajoj, preseliše nas u lokal, napraviše nam kaficu, pa smo tako uz Lanu del Rej, svježe ubrano cvijeće u vaznicama i čaroban pogleda na orošenu terasu čekale da pronađu gazdu knjižare. Pitamo ih kako to da je sve otključano kod komšija, rekoše samo – ovo je bezbedan kraj. Pristižu gosti u taj kafičić, jedan došao na subotnju čašu vina, dvojica pozdravljaju prisutne, sjedaju na kafu, a maman i ja upijamo, uživamo, pa se pogledamo, pa cakli ona, a garant caklim i ja, pa se prestanemo gledat, kontam, da ne zaplačemo.
Stigao je vlasnik, obavještavaju nas preljubazne djeve, ali samo polako vi, popijte kaficu, uživajte, ne žurite. Plaćamo, hvala, dođite nam opet, znate kako je lepo kad je sunčano, pa imamo terasu, pa dođite da čitate knjige, ne morate kupiti, mnogo je lepo – ijao, hoćemo, sa osobitim plezirom! Hvala, hvala, doviđenja, maksuz selam, šućur Allahu, hvala svima, adieu!
Vraćamo se u knjižaru, a tamo – divan čovek!
Zamalo da mi ćapi maman svojim nenametljivim šarmom profinjenog intelektualca, belosveckog knjižara kojem iz pora isparavaju beskrajni nizovi učenih knjiških rečenica. Ma nemam riječi da opišem kakav divan čovjek. Popust za ovo, popust za ono, popust za trc, popust za mrc, ispopušta nam sve živo, pa izaberite knjigu, pa mi nećemo kusur, pa ne može tako, pa što ne može kad želimo da podržimo ovu vašu lepu knjižaru, eh, uzdahnu on unezgođen, ne može to, pa prebira, pa znate ova ruska spisateljica, Vaš sin, šta je tema, aha slavistika, vidite imamo njena dela u sedam tomova, to je sa popustom stvarno povoljno, ma neću vam ništa objašnjavati, dakle romani, eseji, dosad nije prevođeno, a divno, a krasno, ali on to sigurno zna, mada vi ste mladi da imate sina koji…khm…pardon…dakle…
Izlazimo iz knjižare ispraćene pozivima da dođemo opet, da kao članice kluba čitalaca umačemo prst u vino i listamo svu tu literaturnu ljepotu na lepom plavom Dunavu, i ha zamakosmo iza krivine, priznasmo jedna drugoj da smo prosto naprosto ošamućene od ljepote, dobrote, krasote i plemenitoće svega što nas upravo snađe.
Svašta stade u tri i po dana. U po tjedna kulture. Znam da postoje „Parovi“, ratovi i ina zla, zato pišem ovo. Postoji i ovo. U neugledno pretrpanim knjižarama, pelješačkim selima, žarkovačkim uličicama i semberskim salašima, i na još bezbroj mjesta koja nikad neće biti u udarnim terminima bezvrijednih medijskih kuća. Mi smo slobodni da budemo sve ono najljepše u šta vjerujemo. Svuda oko nas, na dohvat ruke, žive ljudi i vibriraju svjetovi u kojima besmisleno nema smisla, pa ne oduzima ni pažnju, ni vrijeme. Malo mraka ne može poništiti svjetlost, a od malo bijele crno više nije crno.
Život je lep, fakat odista.