Reklo bi se dobra, ali nepotpuna definicija. Nažalost, sa 24 godine, uvjerio sam se da je, bar kada je riječ o Bosni i Hercegovini, beskičmenjak zanimanje, a beskičmenjaštvo filozofija. Kada bolje razmislim, odabrati beskičmenjaštvo kao filozofiju i predstavlja onaj 'lakši put', možda baš zbog toga danas možemo vidjeti ovoliki broj pobornika iste filozofije na visokim funkcijama, vrhovima stranačkih partija, tv ekranima, itd. Lagano ih je prepoznati, ljudi bez stava i karaktera, vratni pršljenovi su im toliko oslabljeni da klimaju glavom i na najmanji trzaj, osobe koje nit smrde nit mirišu, kako bismo danas rekli 'podobni' i uglavnom, neovisno ko im je sagovornik, možete ih čuti kako stalno izgovaraju „Tako je!“. Njihove „prednosti“ su da se lagano uklapaju u bilo koji društveni ambijent, mimikrija im je dovedena do savršenstva, a identifikacija 'vođe plemena' tj. onoga kome treba podilizati, za njih je mačiji kašalj. Često svoje djelovanje nazivaju putem uspjeha, ili žrtvom koja je neophodna zarad uspjeha. Kada bolje razmislim, u ovom sistemu, i nisu daleko od istine. Zbog njih i njima sličnih, riječi poput „uspjeha“, „strasti“ i „znanja“ su previše korištene, u pogrešnom kontekstu, da više i nemaju stvarno značenje, postale su klišeizirane. Iskreno, jedan od mojih najvećih strahova jeste upravo ovo – beskičmenjaštvo. Kada pomislim na taj tip osobe, kreće vrtlog misli - Zamisli da sam ovakav?, šta ako postanem ovakav?, šta ako sa 50 godina budem neizgrađena ličnost, puna sujete i kompleksa?. Onda se nekako smirim i podsjetim sebe koliko se u ovim godinama trudim da imam svoj stav i svoje mišljenje. Toliki strah imam od toga da nekada na silu formiram svoje stavove i mišljenja, neovisno jesu li ispravni ili ne, da li su opšteprihvaćeni ili ne, – moji su, i to je ono što mi je najvažnije. Dobro ih poznajem, dosta sam ih analizirao, susretao sam se i susrećem sa njima skoro na svakom ćošku. Počevši od škole, fakulteta, porodice pa do radnih mjesta (tu najviše). Ono što me najviše žalosti jeste njihov broj i rapidan rast. Ono što je fascinantno jeste što za sebe misle da su inteligentni, lukavi, snalažljivi i da njihovo mijenjanje mišljenja 'kako vjetar puše' uopšte nije pokazatelj njihovog (ne) karaktera nego prilagođavanje, na koje su, kako oni misle, primorani. Mislim da srž problema leži u strahu, nekom vidu slabosti. Ništa ne može upravljat s tobom tako dobro kao što to strah radi, nikakva vrsta kontrole nije jednaka onoj kad si pod strahom. Poenta je u tome da niko umjesto nas neće rješavati naše strahove, niti mogu to. Skoro pa je nemoguće doći do faze potpunog odsustva straha, ali suočavanje sa strahom, suprostavljanje istom, je sigurno jedan od koraka koji vodi ka tome. Poenta je da samo mi sami sebe možemo osloboditi. Samo Mi smo odgovorni za Našu sudbinu, zato je vrijeme da počnemo raditi tamo gdje uvijek ima posla, na nama samima. Sve sa ciljem da ne bi upadali u zamke mediokriteta i poremećenog sistema vrijednosti gdje glavna floskula glasi 'Ma sve je to normalno', e pa nije normalno!
