Upisala sam pravo jer sam krenula stopama meni bliskih lica, iako u duši nosim, da tako kažem, jednog malog umjetnika, slikara. Na samom početku mog studiranja, dok me jos uvijek taj umjetnik u meni ‘vukao’ za ruku da odustanem, i dok sam se i sama lomila da li da nastavim dalje, put mi se jasno ukazao.
Na predavanjima iz novog predmeta u drugom semestru, profesor nam je, prilikom svog predstavljanja, rekao da je put kojim smo krenuli jedan od boljih. Iznio je svoje viđenje, da od svih zanimanja, on izdvaja teologiju, medicinu i pravo. Teologiju-jer je potrebno da imamo nekoga ko će da liječi naše duše, podsjeća kojim putem treba da idemo. Medicinu-moraće neko da liječi i naše bolesti, zdravlje je većini nas na prvom mjestu. Tako bi trebalo da bude. I pravo- mora da postoji neko ko će to sve da uskladi, da bude što manje haotičnosti, i da imamo mirnu savijest da bismo očuvali i sproveli u djelo staru izreku: „ U zdravom tijelu zdrav duh”.
Poći ću od oborive pretpostavke da se u ovoj sali nalazi većina vas koji ste zavšili pravni fakultet ili se još uvijek trudite da ga završite, ali vjerujem da će me razumjeti i oni koji to nisu.
Još uvijek nemamo jednoznačnu definiciju prava, nažalost. A još nam je Justinijan rekao: „Iuris praecepta sunt haec: honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere’’, odnosno, propisi prava su: pošteno živjeti, drugog ne vrijeđati, svakom svoje dati. Lijepa definicija, ali malo ispoštovana. Mi danas imamo neku ‘čudnu’ listu prioriteta poštovanja. Mada, kod nas je ta lista još i za pohvalu, za razliku od modernih, vodećih sila, one vide u budućnost i velikodušne su, pa sve može. I što ne može-može! Kod nas je ta budućnost malo zamagljena, pa se možda više držimo sadašnjosti. A možda i griješim.
Kad pogledam samo ove ovovjekovne savremene Edipe koji bi da rado ožene rođene majke, ili neka druga bliska lica u krvnom srodstvu… Ali, onaj pravi Edip je bar bio u zabludi, nije znao da mu je to majka. Sreća pa je kod nas još uvijek stanje, da kažem normalno, pa nam majke pružaju majčinsku ljubav, braća bratsku…Kod nas se još uvijek brak zaključuje izmedju muškarca i žene, a ne dva lica koji imaju saglasnost slobodno izjavljenih volja. Rekla bih da na vrlo specifičan način primjenjuju analogiju.
Ali, čini mi se da smo zakazali na polju demokratije. To bi bila država u kojoj narod vođen zakonima koji su njegovo djelo, radi sve ono što može da uradi, a preko svojih predstavnika sve ono što sam ne može. I čini mi se, da tu riječ ‘demokratija’ mnogi upotrebljavaju radi reda, da se zna da oni znaju za bogate termine koje su jos davno stari Grci podarili. Rekla bih da im je demokratija sinonim za njihove fotelje. Ali sredstva kojima se te naše ‘demokrate’ služe niti su časna niti dugovječna! Samo, mnogo smo popustili pred njima, pa nam se miješaju gdje ne bi smjeli. Sada me ovaj naš savremeni svijet podsjeti na neke prapočetke, možda čak na doba kad je postojala krvna osveta, pa je svako svakog mogao da ubije, i da za to ne odgovara.
Zato ne volim da slušam kako je pravo vazano za politiku i više nego li je dovoljno. Jer naša politika je otišla u nekom drugom pravcu, zbog pohlepe. Čovjek kad nema, zadovoljan je sa sitnicom. Čovjek kad ima, treba mu još! Nikad mu nije dosta! Zamislite sad kada bi politiku proglasili za umjetnost. Ako uzmemo u obzir da se ne živi od umjetnosti, već se živi za umjetnost, šta mislite koliko bi naših političara ostalo na toj funkciji, iz ljubavi prema politici, ili nama koji ih biramo?
Svi mi kao mali političari, dolazimo na ovaj svijet ruku skupljenih kao da taj svijet držimo u njima i da je samo naš, a kada odlazimo, širimo i pružamo naše ruke i dlanove, kao najveći prosjaci. Znate li zašto? Jer ništa sa nama ne možemo ponijeti, jer idemo sami i molimo za oproštaj nekoga daleko većeg od nas. Čovjek pred smrt pravi zavještanje, jer se brine o onome što ostaje iza njega, o svojim potomcima koji dolaze poslije njega, a ne brine se za sebe, i put koji mu slijedi, koji je neizbježan. A trebao bi.
I mi bi. Nekako je u čovjeku urođeno da sve ostavlja za posljednji dah. Ne može sve da se ostavlja za posljednji tren, moramo se nečega i kroz život pridržavati, imati neke granice, da bismo poslije života bili bezgranični. Kažu da je vrlina urođena osobina čovjeka da čini dobro, a grijeh stečena osobina koja ga vodi ka zlu. Ako ne možemo birati kakvi ćemo se roditi, birajmo bar kakvi ćemo postati.
I zato mi, kojima je pravo sinonim za moral, poštenje, najveće vrijednosti, moramo da budemo primjer drugima kako da se ponašaju. Želim vam sreću, i ponašajte se po dispoziciji, za sankciju uvijek ima vremena.
* Za konkurs