Na zalasku noći, zorom,
oni poljem hode kad mjesec počiva,
Beru prvu rosu, nošeni umorom,
za ubranu muku, berača šljiva.
Pogledi ka nebu u granama stanu,
plavetnilo ploda vedrine im muti.
Raduju se noći na izmaku danu,
kad će ljudi grabljivice u sumrak se čuti.
Šta će vaga reći i ljudi bez duše,
berača šljiva trud, tanka novčanica.
Oblaci se mute, vjetar jako puše,
jedna briga više za umorna lica.
A sanjaju samo krišku hljeba crna,
i kozijim maslom, namazana bijelim.
Kad utihnu snovi od šljivova trna,
što boli težaku mjesto novca dijeli.
Gorica zaspala, ni ptičije pjesme,
žamor neizvjesni od berača šljiva.
Ljude grabljivice čekaju kraj česme,
žedni bistre vode, gladni svojih njiva.
Odnose pohlepne grabljivice,
berača šljiva, danima sakupljan trud.
Umjesto osmjeha noć pokriva lice,
berači šljiva znaju kako, samo ne znaju kud.
Ona bol u duši gora je od trna,
posle ove noći kakva li je zbilja?
A sanjaju samo krišku hljeba crna,
I ne više s maslom, tek malo bestilja.
Said Šteta Gorica,19.09.2013.
