Samo sam htjela da prestane. Ništa više. Nisam tražila mnogo od nje za vrijeme njenog života ali izgleda da je i to bilo previše. Nije nikad znala stati a kad je naučila nije htjela stati i zbog toga sam je taj dan zaustavila ja-Majka koja ju je rodila.
To je bilo objašnjenje doktorima, policiji, sudu i porodici nakon što je sve završeno. Njena roza soba je pregledana više puta sa svim detaljima i fotografijama priloženim kao dokaz protiv mene ali ja se nisam nijednom pokušala obraniti samo sam rekla da je konačno prestala i to je sve. Nisam se branila, nisam tvrdila da se ne sjećam šta sam napravila ili nešto treće na što su me nagovarali odvjetnici jer ništa od toga nije bilo istina. Moja istina je bila da sam samo htjela da moja kćer prestane a kad su me pitali sa čime da prestane nisam znala odgovoriti na svojoj optuženičkoj klupi. Nisam znala pravi odgovor i zato sam šutjela. Nisam mogla pretvoriti u riječi šta sam zapravo htjela da prestane jer nije bilo pravih riječi. Nisam mogla izdvojiti konkretan odgovor jer ih je bilo previše i svaki je djelovao krivo. Nakon što sam završila sa svojim kratkim odgovorima sud me proglasio krivom i to je sve. Ubila sam kćer batinama jer su batine izašle iz Raja. Moja majka je taj dan rekla kako su batine izašle iz Raja a ja svoju kćer nisam htjela udarati i tako odgajati. Htjela sam da budem bolja od svoje majke koja je mene znala jako išibati kad nisam bila poslušna i danas kao odrasla žena u sebi imamm mrvice gorčine kad se sjetim svih njenih nepotrebnih i potrebnih kazni šipkom po rukama, nogama i leđima. Bila sam nemirno dijete i pravila sam probleme ali nikad nisam do kraja mogla shvatiti da li je baš trebalo da me šiba nekoliko puta žestokim i brzim pokretima šipke koja je ostavljala modar i crveni trag na bijelim nogama i rukama ili je jedan put moglo biti sasvim dovoljno? Nisam sigurna za mjeru koju je imala i zbog toga nisam imala ni ja mjeru kad sam uzela batinu u ruke i počela udarati svoju kćer. Doslovno sam uzela komad drveta pored kamina jer šipke nije bilo u kući i udarila je po plavoj kosi, pala je na pod i vrištala još jače kao i uvijek nadajući se da će ovaj put uspjeti sa svojim predstavama ali slijedio je drugi, treći i četvrti udarac u njeno lice i prestala je. Vrištala sam jače od nje i govorila prestani! Prestani! Prestani! Ponavljala sam tu riječ kao u nekom transu toga se jasno sjećam dok su njeni histerični krikovi prelazili u bespomoćan jecaj ali nisam mogla stati i znala je da umire. Nisam se mogla zaustaviti više jer bilo je prekasno. Ubila sam je snažnim udarcima po licu, vratu, glavi sve dok se nije prestala micati na podu roze sobe sa svojim plišanim medvjedićima i barbikama bijele kose po kojima su se vidjele kapljice njene krvi. Po zidovima sobe bilo je također kapljica raspršene krvi kao apstraktni uzorak na pastelnoj rozoj boji, kao umrljana slika sa tri različita tona od tamno crvenog sve do blijedo ružičastog. Na zidu je bio oslikan i moj krvavi dlan kad sam pokušala ustati pa se poskliznula na lokvu krvi na putu do telefona kako bi nazvala hitnu. Htjela sam da preživi ali bilo je kasno. Bilo je prekasno za nju i za mene svakako ali to nitko nije vidio sve do tog dana i sad mi je sasvim svejedno jer kao što sam rekla-Prekasno je.
Sjećam se kako je sve počelo. Kad se rodila mala Laura je imala svu pažnju svijeta. Najbolje haljine, mašnice, lutkice i proslave rođendana koje je dijete moglo imati na ovom svijetu. Njen otac je bio generalni direktor jedne banke i imao je dovoljno novca da svojoj mezimici kupi najbolje. Nikad nije bio u kući i sa svojim poklonima je to nadoknađivao a ona rado pristajala na tu vrstu pažnje. Tata je bio tu za poklone a mama za sve ostalo. Mama nije kupovala lijepe barbike, skupe haljine, porculanske lutke i kuće u kojima je bilo mnogo malenih soba koje su izgledale kao prave. Imala je pet takvih kuća donešenih iz Londona i gledala ih je satima sa velikom pažnjom. Jedino su te kuće mogle kupiti malo mira u mojoj pravoj i velikoj kući ali uskoro je njena soba postala pretijesna za sve te kuće pa su bile i na hodniku, dnevnom boravku i gostinjskoj sobi. Lutke su se nalazile posvuda kao i njene haljine. Njeno kraljevstvo je bilo sve veće i veće kako je rasla a moje se svelo na kuhinju i WC šolju. Kuhinja kao moje kraljevstvo gdje se moralo jesti šta ja napravim i WC kao ogledalo moje snage i moći kad sve blista i dođu moje prijateljice na kafu pa odu da se poseru i vide kako sve sija. Domaćica uvijek ima neka svoja područja i tu je njena riječ glavna. Moj muž se pitao za sve, moja kćer je imala pola kuće za sebe a ja sam kao borac ostavljena sa malom teritorijom kuhinje i WC-a da dokazujem i osvajam kraljevstvo iznova svaki dan sa sve više borbe i sve manje snage dok konačno nisam digla ruke-Digla sam ruke na nju i nisam ih spustila dok nije bilo gotovo.
Laura smiri se! Prve opomene je shvaćala ozbiljno jer sam prvi put kao majka promijenila svoj ton iz tepanja u nešto oštro. Gledala me plavim očima poput lutke i nije joj bilo jasno zašto ne smije dirati daljinski ili telefon. Držala sam prst u zraku i ponavljala! Laura ostavi to! Laura smiri se! Laura prekini više! Bila je premala za šipku i nisam je mogla udariti dok je u meni kuhao bijes a moj muž samo lijeno ležao na kauču komentirajući kako je trebam pustiti da se igra. Srđane ona je ovakva cijeli dan! Ona se igra cijeli dan, treba mi malo vremena za mene! Otpuhnuo bi i prebacio kanal pojačavajući ton na televiziji kako bi moj ton djelovao manje agresivan, manje čujan i kako bi moja slika nestala pored one na velikom ekranu. Nestajala sam u vlastitoj kući. U utrobi vlastite kuće sam prvi put osjetila kako ispred svoje nemirne kćeri i nezainteresiranog muža tonem zajedno sa gomilom igračaka na podu sve do Pakla. Ustala sam otimajući joj telefon koji je sad zaključan i moram sve restartovati a nemam šifru, zaboravila sam gdje sam ostavila papirić, nervozno otvaram vrata ladica i ormara dok se ona igra na tepihu a njen tata gleda televiziju. Kuća me jede živu pomislila sam kad sam ugledala svoj lik u ogledalu nakon svega što sam doživjela. Nisam više bila mlada djevojka lijepih crta lica, duge smeđe kose i svijetlih očiju sa lijepom maslinastom kožom. Nisam bila vitka kao prije i nikako nisam mogla skinuti stomak nakon poroda, kosu sam svezala u neurednu pundžu, majica koju sam nosila bila je uprljana kašom za bebe i vidjela sam masan sjaj svoje kože u odrazu ogledala. Nije to ista djevojka otprije tri godine koja se udala i vjerovala da magija nikad neće prestati. Nisam osjećala povezanost sa ovom neurednom ženom ispred sebe u ogledalu i trebala sam shvatiti da to nije dobar znak. Trebala sam nešto poduzeti na vrijeme ali nisam.Nisam ista osoba pomislih i kao da se nešto u meni počelo mijenjati, nisam sigurna šta je to bilo ali neka vrsta odvajanja od same sebe u tom odrazu. Mislila sam kako je normalno da bude teških dana u odgoju djece, u izgradnji obitelji nije lako i svi moramo dati svoj dio žrtve kako bi obitelj funkcionirala i vjerovala sam da će se stvari smiriti kad Laura malo poraste ali nisu bilo je sve teže…
Ona je tražila previše od mene i sve je dobivala a ja od nje samo jednu stvar-A to je da prestane i rekla sam vam to i ponovit ću opet. Pitate me šta je trebala prestati i šta je radila taj dan? Ne sjećam se. Više nije bilo bitno šta je radila jer sve što je uradila prije tog dana se nakupilo u meni kao rijeka koju je držala jedna mala brana i dovoljna je bila pukotina da sve potopi. Pukla sam kao vaza sjećam se a jednom je razbila vazu iz čistog hira jer je znala da je ne smijem udariti. Tata je zabranio šipku i ako vidi još jednom na njoj da sam je išibala imat ćemo grdnih problema. On je rekao to jedno popodne kad sam je prvi put išibala i konačno se smirila. On se vratio s posla umoran i nervozan a potom primjetio da njegova princeza nije vesela i razigrana kao inače. Sjedila je mirno u dnevnom boravku cijelo vrijeme a kad je on došao na vrata briznula je u plač i potrčala mu u zagrljaj kao da bježi od čudovišta, od mene, od svoje rođene majke! On je zabrinuto digao u naručje imala je već šest godina i krenula u prvi razred i pitao je što se desilo gladeći joj plavu kosu i gledajući u mene. Pokazala mu je svoju ruku i noge sa tragovima udarca od šipke. Sjećam se njegovog pogleda prema meni, ledenog pogleda punog mržnje, nerazumijevanja i izdaje! Gledao me kao luđakinju dok sam stajala iznad večere koju sam upravo servirala a potom poljubio ruke svoje princeze i rekao da će mama i tata sad pričati a ona može da gleda televiziju. Zatvorio je vrata kuhinje i mirno rekao-Da se više nikad ovo ne ponovi. Krenula sam ispričati šta se desilo ali digao je prst kao da sam ja malo dijete, neposlušna kćerka i tu je sva priča o šipki završena. Nikad više rekao sam ti Melanija! I zaista sam ga poslušala-Drugi put je dobila batine sa osam godina i tu je bio kraj. Nikad više ih neće dobiti.
Scene. Samo se sjećam scena kroz njeno odrastanje i to je sve. Bilo je divnih dana kad je bila mirna, potkupljena sa kućama i lutkama ali to je trajalo nekoliko dana u godini. On je stalno bio na poslu a ja živa zakopana u kući. Obroci su se hladili sve više, vrijeme prolazilo sve brže a ona postajala sve teža. Pokušala sam imati normalan život u kojem su mi društvo pravile ostale prijateljice domaćice sa djecom ali scene su bile nemilosrdne i nije bilo nade za moj društveni život. Jedne scene se sjećam posebno i neću je zaboraviti dok sam živa. Tu sam prvi put htjela da ona nestane. Nisam u svojim mislima htjela nikad da moja kćer umre. Nikad nisam pomislila kako bi htjela da moja kćer bude mrtva. Samo sam pomislila kako bi bilo da nje nema. Pila sam kafu sa tri prijateljice u dnevnom boravku i listale smo albume s vjenčanja, pričale o novim serijama i dijetama i osjećala sam se konačno bolje pričajući sa ženama koje imaju iste probleme, utjehe i rješenja za svoje živote poput mene. Bile su to mlade majke koje se također snalaze poput mene sa kćerkom koja je već poprilično velika naspram njihove djece koju su dovele i svi su se igrali na tepihu u dnevnom boravku. Laura je bila najglasnija. Sjećam se koliko sam uživala u toplom gutljaju kafe, rahat lokumu i mirisu vanilije konačno vjerujući da ima života i nakon djece iako su sva djeca bila tu i igrala se u kutu sobe zajedno sa mojom kćerkom. Razgovarale smo i smijale se a onda je moja kćer tražila punu pažnju kao i uvijek. Mama vidi me! Mama! Mama! Mama! Mama vidi me! Odjekivalo je dok sam je milostivo tražila da se smiri i da ću pogledati kad popijemo kafu ali nije bilo milosti. Nisam mogla popiti tu kafu na miru od svoje kćerke. Nije bilo šanse. Nije bilo moguće i to sam znala. Ustala sam i odvela je u kuhinju i čučnula pored nje u nadi da ću je potkupiti sa poklonima, obećala sam joj novu lutku samo da na miru popijem kafu sa prijateljicama molim te Laura. Nije bilo šanse, počela je histerisati, bacati se po podu jer nisam pogledala kako ona radi zvijezdu od papira, plakala je i urlala a potom su se prijateljice počele skupljati zajedno sa svojom djecom i odlaziti uz izgovore kako imaju skuhati ručak ili završiti večeru, mašina radi i ostale silne obaveze domaćica i žena sa muževima koji čekaju hranjenje i pušenje kurca. Laura je vrištala dok sam pratila žene na izlazu i nadala se da će imati malo milosti i prestati sa urlanjem dok ih ne ispratim. Sve su bile ljubazne i drage a potom je jedna od njih na stepenicama komentirala-Kako joj je kćerka neodgojena Bože sačuvaj! Kad sam ušla u kuću Laura je konačno bila mirna, gledala je u televiziju kao da se ništa nije desilo i tu sam pomislila prvi put-Kako bi bilo da nje nema?
Bilo bi mirno. To sam shvatila taj dan kad sam pogledala njenu sobu. Ležala je na podu ali sve je bilo mirno. Nije bilo nikakvih krikova, plača, histerisanja, lupanja vrata ili moljakanja. Ništa. Potpuni mir. Nije bilo buke u mojoj glavi i bilo je na čudan način veoma lijepo. Bilo je lijepo vidjeti mirnu kuću dok sam čekala hitnu pomoć. Prvi put sam od njenog rođenja prošetala bez ikakvih smetnji po vlastitoj kući. Jedino što je povremeno remetilo savršenu tišinu dobivenu taj dan bile su kapljice krvi koje su kapale sa mojih ruku na svijetli parket ili mramorne pločice.
Scena u školi je bila posebno ponižavajuća. Laura je nemirno dijete, neposlušna, neodgojena i ne uklapa se dobro s drugom djecom. Morate nas shvatiti gospođo Melanija imamo još trideset djece u razredu ne možemo svu pažnju posvetiti vašoj kćeri! Možda bi bilo najbolje da je upišete negdje privatno? Možda obrazovanje kod kuće? Mi nemamo više rješenja. Učiteljica me pažljivo promatrala i čekala moju reakciju a ja sam samo šutjela i rekla da o svemu tome moram razgovarati s mužem. U kući je Srđan pitao zašto se Melanija ne uklapa? Gdje je problem? Nisam znala reći a on je potom odgovorio ”Jedini ti je posao bio da odgojiš dijete i ni to nisi bila u stanju”. Začepio mi je usta i zalupio vratima. Morala sam naći novu školu za Lauru jer je udarila jednu djevojčicu malenim čekićem i ozlijedila joj uho. Histerisala je dok smo se vraćale iz škole i molila me da joj oprostim ponavljajući u taksiju-Mama! Mama! Mama! Ja sam već bila mrtva odavno i gledala sam kroz prozor u lišće koje pada dok me ona trzala za rukav tražeći očajno pažnju a taksista se nervozno nakašljavao nadajući se da ću reagirati. Ništa. Nikakva reakcija nije dolazila iz mene. Bila sam mrtva hladna a ona je to osjetila i postajala sve agresivnija trzajući me za rukav i gužvajući moju bluzu dolazeći sve do mojih očiju kao da želi da ih iskopa nisam reagirala sve do dolaska kući.
Kod kuće je bila moja majka. Baka Ruža je sjedila sva dotjerana sa mirisnim kolačima koje je donijela na poklon a Laura se silno oduševila baki, grlile su se i milovale a samo maloprije me davila u taxiju i promatrala sam njenu predstavu koju je uvijek imala za druge ljude znajući da će tako od njih dobiti sve što želi. Bila je mudra, lukava i pokvarena. Više nije ništa od toga sad je samo mrtva. Baka Ruža je pazila na svoju frizuru, darivala je unuku kolačima i novčanicama a potom smo sjele da popijemo kafu na miru. Laura je bila mirna i otišla u sobu da jede kolačiće i gleda crtiće.
Šta ti se dešava ? Moja majka je promatrala kuću u kojoj vlada haos, mene zapuštenu i neurednu a potom komentirala sve to od reda kao i uvijek. Stajala je u svom skupom indigo kostimu, visokim petama i kose dignute u elegantnu pundžu, mirisala je na skupi Bulgari i izgledala mlađe i zgodnije od mene. Vidjela sam razočaranje u njenim očima. Ona bi sve to drugačije, dovela bi ja ovo u red! Zašto si raspustila kćerku onoliko? Misliš da ja ne čujem šta se priča? Šta se dešava s vama? Kćerka ti je već problematična a ima samo osam godina, izbačena doslovno iz škole! Nikad je nisi istukla zato i je onakva! Znaš li ti da je batina iz Raja izašla? Vidiš li na šta ti ličiš? Zapustila si se! Vidiš li se u ogledalu Melanija? Masna kosa, nenašminkana, zapuštena i sa stomakom koji osam godina nisi u stanju skinuti i nije ni čudo da te muž vara! Cijeli grad to priča Melanija došla sam da ti kažem u lice da ne saznaš od drugih dušebrižnika! Htjela sam da nešto progovorim, da pitam svoju majku nešto ili da joj barem kažem kako nikad nisam htjela da budem kao ona ali ja sam šutjela. Naučila sam šutjeti slušajući druge i bilo je prekasno da ja vrištim na bilo koga i na bilo šta jer moja šutnja je omogućila svima njima da vrište na mene. Trebala sam pitati svoju majku ako je batina izašla iz Raja zašto onda ja živim u Paklu? I mene je šibala batinom koja je izašla iz Raja ali ja nisam stigla daleko.
Šutjela sam sve dok nije otišla a tada sam stala kod svog sudopera i pustila vrelu vodu da teče preko mojih ruku sve dok bijes nije izašao iz vrhova mojih prstiju a suze prestale padati niz moje lice…
Scene su sve čega se sjećam. Scene jedna na drugu koje su počele rođenjem kćerke. Bila sam lijepa djevojka i Srđan me istinski volio ali nitko od nas dvoje nije bio spreman za odgoj djeteta. Nisu svi ljudi stvoreni da imaju dijete. Nisam znala s njom a nije ni ona sa mnom. Moja majka je rekla svoje i ostavila me samu u toj kući. Živa zakopana zaista. Nisam to više bila ja. Mene je zamijenila ova žena koja glumi majku, suprugu i domaćicu i ništa joj ne ide od ruke. Nekad mi se sviđalo što je Srđan tako autoritativan i strog ali to nije nikad primijenio na odgoj naše kćeri nego samo na mene. Ja je loše odgajam! Ja sam kriva! Nikad nije sjeo sa njom i razgovarao strogim glasom kao sa mnom. Možda je počeo smatrati da sam mu i ja neka starija kćer? Kao ženu me sve manje gledao, primijetio bi me s vremena na vrijeme ali između nas se stvorilo kraljevstvo moje kćerke prepuno svega i svačega i nije bilo vremena za nas kao nekada. Sjećam se kad sam pokušala naći dadilje. Nijedna nije htjela ostati. Pokušala sam se vratiti na posao a Laura je urlala, pravila scene i raspored u školi se nije poklapao sa mojim smjenama i kako nismo mogli naći dadilju jer Lauru nitko nije htio čuvati morala sam ostati u kući. On je dolazio sve kasnije sa svojih putovanja i sa sve više poklona. Ja sam se debljala sve više i postajala sve ravnodušnija na svoje stanje. Bilo je i sretnih dana naravno ali bilo ih je premalo. Znalo se desiti da popijem kafu u miru sa svojim prijateljicama, da prođe sunčan dan bez neke scene, da bude sve uredu ali samo zato da bi sutradan nazvali i rekli kako je Laura opet nemirna, neposlušna, baca stvari i tuče se i izbačena je ponovo iz škole. Ponovo je izbačena…
Sjećam se naših kupovina kad nije mogla dobiti ono što bi htjela jer nisam imala dovoljno novca taj dan za lutku u izlogu. Ona bi legla na cestu i držala me za noge vrišteći sve dok ne poplavi samo da joj kupim lutku i znala je da ću zbog sramote na cesti kupiti lutku i znala je da je ne smijem istući u kući zbog sramote od tate. Bila sam vezana na svim poljima osim u kuhinji gdje sam smjela neometano čistiti, kuhati i spremati za njih do kraja života. Tu se nitko nije miješao i bila sam mirna jedino za vrijeme kuhanja i spremanja. Pravila sam joj torte za rođendan i priređivala zabave za imendan jer je njen otac volio da vidi sretnu kćer. Ona je sve što imamo znao je reći. Nikad meni nije rekao nešto slično. Razmazio je poput maslaca koji se razmazuje na vreloj kriški peciva i sve njene hirove ostvarivao u treptaju oka. Htjela sam se razvesti kad sam saznala za prevaru ali gdje bi mogla otići? Nisam radila zbog Laure, kod majke nisam bila dobrodošla sa tako nevaspitanom unukom i jedini izlaz je bila šutnja i trpljenje dok sve ne prođe. Najbolje je bilo sjediti i čekati da prođe i to sam radila. Istinski sam sjedila i čekala da Laurini ispadi prođu bez mene kao svjedoka, njegova kašnjenja da me prestanu boljeti, mamini savjeti da budu potrošeni i da konačno od nekoga čujem samo jedno maleno-Razumijem te! Nitko me nije razumio. Htjela sam izudarati Lauru milione puta ali muž mi je zabranio. Htjela sam uzeti šipku u ruke u parku kad je donijela kući malenu mačku bez mog znanja i ostavila je u dnevnom boravku. Mama hoću macu! Mama hoću macu! Vrištala je iz sveg glasa i nije bilo dogovora. Bila sam alergična i zamolila sam Srđana za potporu da mačku izbacimo iz kuće molim te! Srđan mi je rekao da kupim nešto protiv alergije i pitao me zar ne vidim koliko je Laura sretnija i mirnija otkad ima tu crnu mačku?
Tad se dogodilo. U meni je nešto puklo kao staklo. Sjećam se kako sam mirno sjedila za večerom dok mi je Srđan govorio da kupim nešto protiv alergije a Laura se smješkala pobjedonosno kao kraljica. Ličila je na kraljicu koja ponosno gladi svoju crnu mačku. Mačak je bio u pitanju. Srđan je puhao u svoju supu s knedlama a ja sam progutala knedlu u grlu kao komad vrelog žara i zalila gutljajem ledenog vina. Laura morat ćeš se brinuti o svojoj mački rekla sam mirno a ona je sva sretna odgovorila da hoće. Morate joj kupiti pijesak i hranu Srđane neću da se piša i sere po kući mirno sam izgovarala dok se vrela juha parila u tanjuru. Srđan je samo klimao glavom i rekao da će mi dati pare da sutra kupim sve što treba i da je odvedem veterinaru. Srđane ja sam alergična izgovaram to mirno a on me upita preko oka podignutih obrva-Hoćeš da ja napustim posao i da dođem to da riješim? Tu je sve rekao. Ja nemam pametnijeg posla svakako, ja sam jedna besposlena majka koja se samo žali i sve joj je teško. Nemam svoj posao a ovaj koji imam to jest mačku i kćerku nisam u stanju obaviti. Gutala sam bijes i mirno rekla-Uredu.
Sutradan je Laura ušla u sobu nakon škole a mačak ležao u dnevnom boravku na jednom od mojih crvenih jastuka. Mirno je preo i zadovoljno lizao brk. Već sam imala kašalj i kupila tablete flonidan protiv alergija koje su me uspavljivale i jedva sam došla do njenih vrata kad sam pokucala i rekla da moramo veterinaru ona je plakala i rekla da idem sama jer ne voli igle. Laura nećeš ti primati igle nego mačak! Mama strah me pusti me da gledam crtić idi sama! Strah me! Pusti me mama! Idi sama! Vrištala je i znala je da će uspjeti jer Laura uvijek uspije. Gledala je crtiće i skakala po krevetu dok sam ja silazila niz stepenice znajući da moram sama da odnesem mačku u veterinara. Više nije bila zainteresirana za tog malenog mačka kao onaj dan kad ga je pokupila u parku. Prišla sam crnom mačku i pokušala da ga podignem kad me ogrebao svom snagom i frknuo pa pobjegao u kuhinju, pobjegao je u moje kraljevstvo kao njen crni ratnik. Nisam to mogla dozvoliti. U tom trenutku se brana koju sam gradila godinama prema svojoj kćerki počela urušavati kao kula od karata. Brana u meni je pukla u trenutku dok sam promatrala kako crni mačak trči preko stola sa hranom i cvijećem, preko opranog posuđa i uglačanih površina ostavljajući svoje dlake i čestice od kojih sam bila bolesna i slaba. Mirno sam ušla u kuhinju i uzela veliku tavu sa teškim dnom, mačak je bježao na sve strane ali vrata su bila zatvorena. Životinje osjete kad je opasnost u blizini i osjetio je moj bijes dok sam ga zvala mac, mac, mac macaaa… Našla sam ga u špajzu, u ćošku iza tegli sa ajvarom kako frkće na mene i pokazuje oštre zube, ogrebotina mi je krvarila koju je ostavio sa svojim kandžama kao sa vrelim žiletima i promatrala sam tu malu zvijer jedan kratki trenutak kako diže svoju kičmu i pokušava da me ogrebe a potom se teška tava srušila na njega svom snagom i nije pustio ni zvuk. Ona je stajala iza mene i gledala me u oči. Nije reagirala niti progovarala a onda se njeno lice iskrivilo u čudovišnu grimasu bola izgovarajući-Reći ću te tati! Sve ću te reći tati! Vrištala je. Stajala sam mirno i gledala je po prvi put kako histeriše, vrišti i čupa kosu a ja ne reagiram. Nisam se više plašila. Pustila sam je da vrišti i da se baca po podu dok sam mačku uzela za rep i bacila u kantu za smeće. Njeni krikovi su bili sve glasniji i samo sam rekla prestani. Jednom sam to rekla ali ona me nikad nije čula. Ona nijednom nije čula moje molitve a svaka je bila ista i glasila je isto-Prestani ponovila sam! Nije prestajala urlala je i susjedi su počeli lupati po zidovima kao i uvijek, htjela sam da i oni prestanu. Buka je bila prevelika u meni, oko mene i nisam imala trenutak mira otkad sam je rodila. Brana u meni je pukla i rijeka mog bijesa je sad krenula prema njoj nezaštićenoj i samoj. Ja sam vrištala rađajući nju a ona je vrištala na mene rastući pored mene. Zadnji put ti kažem Laura-Prestani! Nije prestajala i zatim se dogodilo. Oštra bol je prošla kroz mene kao žilet koji siječe papir do zadnjih atoma mojeg bića i sve je postalo crveno. Samo sam htjela da sve to prestane ali nisam više znala kako. Ne sjećam se mnogo detalja i kako sam zapravo došla do dnevnog boravka i uzela komad drveta pored kamina ili je ipak bio žarač? Mislim da je ipak bio žarač onaj dugi, špicasti, metalni. Ne sjećam se ni toga kako smo se našle u njenoj sobi na katu okružene sa svim tim kućama koje sam srušila? Da li je bježala od mene? Da li je shvatila taj put da je konačno gotovo? Ne mogu se sjetiti skoro ničega osim jedne stvari a to je onaj osjećaj koji sam konačno dobila na kraju kad je sve prestalo i moji udarci postali gnjecavi i meki raspršujući komadiće mozga moje kćeri po rozim zidovima sobe, blještavim lutkama i kućama koje sam joj srušila kao kraljevstvo koje je konačno palo pod mojim rukama. Ne sjećam se ničega osim jedne stvari a to je da je konačno ispunila moju molitvu-Prestala je.
Samo sam htjela da prestane. Ništa više. Nisam tražila mnogo od nje za vrijeme njenog života ali izgleda da je i to bilo previše. Nije nikad znala stati a kad je naučila nije htjela stati i zbog toga sam je taj dan zaustavila ja-Majka koja ju je rodila.
To je bilo objašnjenje doktorima, policiji, sudu i porodici nakon što je sve završeno. Njena roza soba je pregledana više puta sa svim detaljima i fotografijama priloženim kao dokaz protiv mene ali ja se nisam nijednom pokušala obraniti samo sam rekla da je konačno prestala i to je sve. Nisam se branila, nisam tvrdila da se ne sjećam šta sam napravila ili nešto treće na što su me nagovarali odvjetnici jer ništa od toga nije bilo istina. Moja istina je bila da sam samo htjela da moja kćer prestane a kad su me pitali sa čime da prestane nisam znala odgovoriti na svojoj optuženičkoj klupi. Nisam znala pravi odgovor i zato sam šutjela. Nisam mogla pretvoriti u riječi šta sam zapravo htjela da prestane jer nije bilo pravih riječi. Nisam mogla izdvojiti konkretan odgovor jer ih je bilo previše i svaki je djelovao krivo. Nakon što sam završila sa svojim kratkim odgovorima sud me proglasio krivom i to je sve. Ubila sam kćer batinama jer su batine izašle iz Raja. Moja majka je taj dan rekla kako su batine izašle iz Raja a ja svoju kćer nisam htjela udarati i tako odgajati. Htjela sam da budem bolja od svoje majke koja je mene znala jako išibati kad nisam bila poslušna i danas kao odrasla žena u sebi imamm mrvice gorčine kad se sjetim svih njenih nepotrebnih i potrebnih kazni šipkom po rukama, nogama i leđima. Bila sam nemirno dijete i pravila sam probleme ali nikad nisam do kraja mogla shvatiti da li je baš trebalo da me šiba nekoliko puta žestokim i brzim pokretima šipke koja je ostavljala modar i crveni trag na bijelim nogama i rukama ili je jedan put moglo biti sasvim dovoljno? Nisam sigurna za mjeru koju je imala i zbog toga nisam imala ni ja mjeru kad sam uzela batinu u ruke i počela udarati svoju kćer. Doslovno sam uzela komad drveta pored kamina jer šipke nije bilo u kući i udarila je po plavoj kosi, pala je na pod i vrištala još jače kao i uvijek nadajući se da će ovaj put uspjeti sa svojim predstavama ali slijedio je drugi, treći i četvrti udarac u njeno lice i prestala je. Vrištala sam jače od nje i govorila prestani! Prestani! Prestani! Ponavljala sam tu riječ kao u nekom transu toga se jasno sjećam dok su njeni histerični krikovi prelazili u bespomoćan jecaj ali nisam mogla stati i znala je da umire. Nisam se mogla zaustaviti više jer bilo je prekasno. Ubila sam je snažnim udarcima po licu, vratu, glavi sve dok se nije prestala micati na podu roze sobe sa svojim plišanim medvjedićima i barbikama bijele kose po kojima su se vidjele kapljice njene krvi. Po zidovima sobe bilo je također kapljica raspršene krvi kao apstraktni uzorak na pastelnoj rozoj boji, kao umrljana slika sa tri različita tona od tamno crvenog sve do blijedo ružičastog. Na zidu je bio oslikan i moj krvavi dlan kad sam pokušala ustati pa se poskliznula na lokvu krvi na putu do telefona kako bi nazvala hitnu. Htjela sam da preživi ali bilo je kasno. Bilo je prekasno za nju i za mene svakako ali to nitko nije vidio sve do tog dana i sad mi je sasvim svejedno jer kao što sam rekla-Prekasno je.
Sjećam se kako je sve počelo. Kad se rodila mala Laura je imala svu pažnju svijeta. Najbolje haljine, mašnice, lutkice i proslave rođendana koje je dijete moglo imati na ovom svijetu. Njen otac je bio generalni direktor jedne banke i imao je dovoljno novca da svojoj mezimici kupi najbolje. Nikad nije bio u kući i sa svojim poklonima je to nadoknađivao a ona rado pristajala na tu vrstu pažnje. Tata je bio tu za poklone a mama za sve ostalo. Mama nije kupovala lijepe barbike, skupe haljine, porculanske lutke i kuće u kojima je bilo mnogo malenih soba koje su izgledale kao prave. Imala je pet takvih kuća donešenih iz Londona i gledala ih je satima sa velikom pažnjom. Jedino su te kuće mogle kupiti malo mira u mojoj pravoj i velikoj kući ali uskoro je njena soba postala pretijesna za sve te kuće pa su bile i na hodniku, dnevnom boravku i gostinjskoj sobi. Lutke su se nalazile posvuda kao i njene haljine. Njeno kraljevstvo je bilo sve veće i veće kako je rasla a moje se svelo na kuhinju i WC šolju. Kuhinja kao moje kraljevstvo gdje se moralo jesti šta ja napravim i WC kao ogledalo moje snage i moći kad sve blista i dođu moje prijateljice na kafu pa odu da se poseru i vide kako sve sija. Domaćica uvijek ima neka svoja područja i tu je njena riječ glavna. Moj muž se pitao za sve, moja kćer je imala pola kuće za sebe a ja sam kao borac ostavljena sa malom teritorijom kuhinje i WC-a da dokazujem i osvajam kraljevstvo iznova svaki dan sa sve više borbe i sve manje snage dok konačno nisam digla ruke-Digla sam ruke na nju i nisam ih spustila dok nije bilo gotovo.
Laura smiri se! Prve opomene je shvaćala ozbiljno jer sam prvi put kao majka promijenila svoj ton iz tepanja u nešto oštro. Gledala me plavim očima poput lutke i nije joj bilo jasno zašto ne smije dirati daljinski ili telefon. Držala sam prst u zraku i ponavljala! Laura ostavi to! Laura smiri se! Laura prekini više! Bila je premala za šipku i nisam je mogla udariti dok je u meni kuhao bijes a moj muž samo lijeno ležao na kauču komentirajući kako je trebam pustiti da se igra. Srđane ona je ovakva cijeli dan! Ona se igra cijeli dan, treba mi malo vremena za mene! Otpuhnuo bi i prebacio kanal pojačavajući ton na televiziji kako bi moj ton djelovao manje agresivan, manje čujan i kako bi moja slika nestala pored one na velikom ekranu. Nestajala sam u vlastitoj kući. U utrobi vlastite kuće sam prvi put osjetila kako ispred svoje nemirne kćeri i nezainteresiranog muža tonem zajedno sa gomilom igračaka na podu sve do Pakla. Ustala sam otimajući joj telefon koji je sad zaključan i moram sve restartovati a nemam šifru, zaboravila sam gdje sam ostavila papirić, nervozno otvaram vrata ladica i ormara dok se ona igra na tepihu a njen tata gleda televiziju. Kuća me jede živu pomislila sam kad sam ugledala svoj lik u ogledalu nakon svega što sam doživjela. Nisam više bila mlada djevojka lijepih crta lica, duge smeđe kose i svijetlih očiju sa lijepom maslinastom kožom. Nisam bila vitka kao prije i nikako nisam mogla skinuti stomak nakon poroda, kosu sam svezala u neurednu pundžu, majica koju sam nosila bila je uprljana kašom za bebe i vidjela sam masan sjaj svoje kože u odrazu ogledala. Nije to ista djevojka otprije tri godine koja se udala i vjerovala da magija nikad neće prestati. Nisam osjećala povezanost sa ovom neurednom ženom ispred sebe u ogledalu i trebala sam shvatiti da to nije dobar znak. Trebala sam nešto poduzeti na vrijeme ali nisam.Nisam ista osoba pomislih i kao da se nešto u meni počelo mijenjati, nisam sigurna šta je to bilo ali neka vrsta odvajanja od same sebe u tom odrazu. Mislila sam kako je normalno da bude teških dana u odgoju djece, u izgradnji obitelji nije lako i svi moramo dati svoj dio žrtve kako bi obitelj funkcionirala i vjerovala sam da će se stvari smiriti kad Laura malo poraste ali nisu bilo je sve teže…
Ona je tražila previše od mene i sve je dobivala a ja od nje samo jednu stvar-A to je da prestane i rekla sam vam to i ponovit ću opet. Pitate me šta je trebala prestati i šta je radila taj dan? Ne sjećam se. Više nije bilo bitno šta je radila jer sve što je uradila prije tog dana se nakupilo u meni kao rijeka koju je držala jedna mala brana i dovoljna je bila pukotina da sve potopi. Pukla sam kao vaza sjećam se a jednom je razbila vazu iz čistog hira jer je znala da je ne smijem udariti. Tata je zabranio šipku i ako vidi još jednom na njoj da sam je išibala imat ćemo grdnih problema. On je rekao to jedno popodne kad sam je prvi put išibala i konačno se smirila. On se vratio s posla umoran i nervozan a potom primjetio da njegova princeza nije vesela i razigrana kao inače. Sjedila je mirno u dnevnom boravku cijelo vrijeme a kad je on došao na vrata briznula je u plač i potrčala mu u zagrljaj kao da bježi od čudovišta, od mene, od svoje rođene majke! On je zabrinuto digao u naručje imala je već šest godina i krenula u prvi razred i pitao je što se desilo gladeći joj plavu kosu i gledajući u mene. Pokazala mu je svoju ruku i noge sa tragovima udarca od šipke. Sjećam se njegovog pogleda prema meni, ledenog pogleda punog mržnje, nerazumijevanja i izdaje! Gledao me kao luđakinju dok sam stajala iznad večere koju sam upravo servirala a potom poljubio ruke svoje princeze i rekao da će mama i tata sad pričati a ona može da gleda televiziju. Zatvorio je vrata kuhinje i mirno rekao-Da se više nikad ovo ne ponovi. Krenula sam ispričati šta se desilo ali digao je prst kao da sam ja malo dijete, neposlušna kćerka i tu je sva priča o šipki završena. Nikad više rekao sam ti Melanija! I zaista sam ga poslušala-Drugi put je dobila batine sa osam godina i tu je bio kraj. Nikad više ih neće dobiti.
Scene. Samo se sjećam scena kroz njeno odrastanje i to je sve. Bilo je divnih dana kad je bila mirna, potkupljena sa kućama i lutkama ali to je trajalo nekoliko dana u godini. On je stalno bio na poslu a ja živa zakopana u kući. Obroci su se hladili sve više, vrijeme prolazilo sve brže a ona postajala sve teža. Pokušala sam imati normalan život u kojem su mi društvo pravile ostale prijateljice domaćice sa djecom ali scene su bile nemilosrdne i nije bilo nade za moj društveni život. Jedne scene se sjećam posebno i neću je zaboraviti dok sam živa. Tu sam prvi put htjela da ona nestane. Nisam u svojim mislima htjela nikad da moja kćer umre. Nikad nisam pomislila kako bi htjela da moja kćer bude mrtva. Samo sam pomislila kako bi bilo da nje nema. Pila sam kafu sa tri prijateljice u dnevnom boravku i listale smo albume s vjenčanja, pričale o novim serijama i dijetama i osjećala sam se konačno bolje pričajući sa ženama koje imaju iste probleme, utjehe i rješenja za svoje živote poput mene. Bile su to mlade majke koje se također snalaze poput mene sa kćerkom koja je već poprilično velika naspram njihove djece koju su dovele i svi su se igrali na tepihu u dnevnom boravku. Laura je bila najglasnija. Sjećam se koliko sam uživala u toplom gutljaju kafe, rahat lokumu i mirisu vanilije konačno vjerujući da ima života i nakon djece iako su sva djeca bila tu i igrala se u kutu sobe zajedno sa mojom kćerkom. Razgovarale smo i smijale se a onda je moja kćer tražila punu pažnju kao i uvijek. Mama vidi me! Mama! Mama! Mama! Mama vidi me! Odjekivalo je dok sam je milostivo tražila da se smiri i da ću pogledati kad popijemo kafu ali nije bilo milosti. Nisam mogla popiti tu kafu na miru od svoje kćerke. Nije bilo šanse. Nije bilo moguće i to sam znala. Ustala sam i odvela je u kuhinju i čučnula pored nje u nadi da ću je potkupiti sa poklonima, obećala sam joj novu lutku samo da na miru popijem kafu sa prijateljicama molim te Laura. Nije bilo šanse, počela je histerisati, bacati se po podu jer nisam pogledala kako ona radi zvijezdu od papira, plakala je i urlala a potom su se prijateljice počele skupljati zajedno sa svojom djecom i odlaziti uz izgovore kako imaju skuhati ručak ili završiti večeru, mašina radi i ostale silne obaveze domaćica i žena sa muževima koji čekaju hranjenje i pušenje kurca. Laura je vrištala dok sam pratila žene na izlazu i nadala se da će imati malo milosti i prestati sa urlanjem dok ih ne ispratim. Sve su bile ljubazne i drage a potom je jedna od njih na stepenicama komentirala-Kako joj je kćerka neodgojena Bože sačuvaj! Kad sam ušla u kuću Laura je konačno bila mirna, gledala je u televiziju kao da se ništa nije desilo i tu sam pomislila prvi put-Kako bi bilo da nje nema?
Bilo bi mirno. To sam shvatila taj dan kad sam pogledala njenu sobu. Ležala je na podu ali sve je bilo mirno. Nije bilo nikakvih krikova, plača, histerisanja, lupanja vrata ili moljakanja. Ništa. Potpuni mir. Nije bilo buke u mojoj glavi i bilo je na čudan način veoma lijepo. Bilo je lijepo vidjeti mirnu kuću dok sam čekala hitnu pomoć. Prvi put sam od njenog rođenja prošetala bez ikakvih smetnji po vlastitoj kući. Jedino što je povremeno remetilo savršenu tišinu dobivenu taj dan bile su kapljice krvi koje su kapale sa mojih ruku na svijetli parket ili mramorne pločice.
Scena u školi je bila posebno ponižavajuća. Laura je nemirno dijete, neposlušna, neodgojena i ne uklapa se dobro s drugom djecom. Morate nas shvatiti gospođo Melanija imamo još trideset djece u razredu ne možemo svu pažnju posvetiti vašoj kćeri! Možda bi bilo najbolje da je upišete negdje privatno? Možda obrazovanje kod kuće? Mi nemamo više rješenja. Učiteljica me pažljivo promatrala i čekala moju reakciju a ja sam samo šutjela i rekla da o svemu tome moram razgovarati s mužem. U kući je Srđan pitao zašto se Melanija ne uklapa? Gdje je problem? Nisam znala reći a on je potom odgovorio ”Jedini ti je posao bio da odgojiš dijete i ni to nisi bila u stanju”. Začepio mi je usta i zalupio vratima. Morala sam naći novu školu za Lauru jer je udarila jednu djevojčicu malenim čekićem i ozlijedila joj uho. Histerisala je dok smo se vraćale iz škole i molila me da joj oprostim ponavljajući u taksiju-Mama! Mama! Mama! Ja sam već bila mrtva odavno i gledala sam kroz prozor u lišće koje pada dok me ona trzala za rukav tražeći očajno pažnju a taksista se nervozno nakašljavao nadajući se da ću reagirati. Ništa. Nikakva reakcija nije dolazila iz mene. Bila sam mrtva hladna a ona je to osjetila i postajala sve agresivnija trzajući me za rukav i gužvajući moju bluzu dolazeći sve do mojih očiju kao da želi da ih iskopa nisam reagirala sve do dolaska kući.
Kod kuće je bila moja majka. Baka Ruža je sjedila sva dotjerana sa mirisnim kolačima koje je donijela na poklon a Laura se silno oduševila baki, grlile su se i milovale a samo maloprije me davila u taxiju i promatrala sam njenu predstavu koju je uvijek imala za druge ljude znajući da će tako od njih dobiti sve što želi. Bila je mudra, lukava i pokvarena. Više nije ništa od toga sad je samo mrtva. Baka Ruža je pazila na svoju frizuru, darivala je unuku kolačima i novčanicama a potom smo sjele da popijemo kafu na miru. Laura je bila mirna i otišla u sobu da jede kolačiće i gleda crtiće.
Šta ti se dešava ? Moja majka je promatrala kuću u kojoj vlada haos, mene zapuštenu i neurednu a potom komentirala sve to od reda kao i uvijek. Stajala je u svom skupom indigo kostimu, visokim petama i kose dignute u elegantnu pundžu, mirisala je na skupi Bulgari i izgledala mlađe i zgodnije od mene. Vidjela sam razočaranje u njenim očima. Ona bi sve to drugačije, dovela bi ja ovo u red! Zašto si raspustila kćerku onoliko? Misliš da ja ne čujem šta se priča? Šta se dešava s vama? Kćerka ti je već problematična a ima samo osam godina, izbačena doslovno iz škole! Nikad je nisi istukla zato i je onakva! Znaš li ti da je batina iz Raja izašla? Vidiš li na šta ti ličiš? Zapustila si se! Vidiš li se u ogledalu Melanija? Masna kosa, nenašminkana, zapuštena i sa stomakom koji osam godina nisi u stanju skinuti i nije ni čudo da te muž vara! Cijeli grad to priča Melanija došla sam da ti kažem u lice da ne saznaš od drugih dušebrižnika! Htjela sam da nešto progovorim, da pitam svoju majku nešto ili da joj barem kažem kako nikad nisam htjela da budem kao ona ali ja sam šutjela. Naučila sam šutjeti slušajući druge i bilo je prekasno da ja vrištim na bilo koga i na bilo šta jer moja šutnja je omogućila svima njima da vrište na mene. Trebala sam pitati svoju majku ako je batina izašla iz Raja zašto onda ja živim u Paklu? I mene je šibala batinom koja je izašla iz Raja ali ja nisam stigla daleko.
Šutjela sam sve dok nije otišla a tada sam stala kod svog sudopera i pustila vrelu vodu da teče preko mojih ruku sve dok bijes nije izašao iz vrhova mojih prstiju a suze prestale padati niz moje lice…
Scene su sve čega se sjećam. Scene jedna na drugu koje su počele rođenjem kćerke. Bila sam lijepa djevojka i Srđan me istinski volio ali nitko od nas dvoje nije bio spreman za odgoj djeteta. Nisu svi ljudi stvoreni da imaju dijete. Nisam znala s njom a nije ni ona sa mnom. Moja majka je rekla svoje i ostavila me samu u toj kući. Živa zakopana zaista. Nisam to više bila ja. Mene je zamijenila ova žena koja glumi majku, suprugu i domaćicu i ništa joj ne ide od ruke. Nekad mi se sviđalo što je Srđan tako autoritativan i strog ali to nije nikad primijenio na odgoj naše kćeri nego samo na mene. Ja je loše odgajam! Ja sam kriva! Nikad nije sjeo sa njom i razgovarao strogim glasom kao sa mnom. Možda je počeo smatrati da sam mu i ja neka starija kćer? Kao ženu me sve manje gledao, primijetio bi me s vremena na vrijeme ali između nas se stvorilo kraljevstvo moje kćerke prepuno svega i svačega i nije bilo vremena za nas kao nekada. Sjećam se kad sam pokušala naći dadilje. Nijedna nije htjela ostati. Pokušala sam se vratiti na posao a Laura je urlala, pravila scene i raspored u školi se nije poklapao sa mojim smjenama i kako nismo mogli naći dadilju jer Lauru nitko nije htio čuvati morala sam ostati u kući. On je dolazio sve kasnije sa svojih putovanja i sa sve više poklona. Ja sam se debljala sve više i postajala sve ravnodušnija na svoje stanje. Bilo je i sretnih dana naravno ali bilo ih je premalo. Znalo se desiti da popijem kafu u miru sa svojim prijateljicama, da prođe sunčan dan bez neke scene, da bude sve uredu ali samo zato da bi sutradan nazvali i rekli kako je Laura opet nemirna, neposlušna, baca stvari i tuče se i izbačena je ponovo iz škole. Ponovo je izbačena…
Sjećam se naših kupovina kad nije mogla dobiti ono što bi htjela jer nisam imala dovoljno novca taj dan za lutku u izlogu. Ona bi legla na cestu i držala me za noge vrišteći sve dok ne poplavi samo da joj kupim lutku i znala je da ću zbog sramote na cesti kupiti lutku i znala je da je ne smijem istući u kući zbog sramote od tate. Bila sam vezana na svim poljima osim u kuhinji gdje sam smjela neometano čistiti, kuhati i spremati za njih do kraja života. Tu se nitko nije miješao i bila sam mirna jedino za vrijeme kuhanja i spremanja. Pravila sam joj torte za rođendan i priređivala zabave za imendan jer je njen otac volio da vidi sretnu kćer. Ona je sve što imamo znao je reći. Nikad meni nije rekao nešto slično. Razmazio je poput maslaca koji se razmazuje na vreloj kriški peciva i sve njene hirove ostvarivao u treptaju oka. Htjela sam se razvesti kad sam saznala za prevaru ali gdje bi mogla otići? Nisam radila zbog Laure, kod majke nisam bila dobrodošla sa tako nevaspitanom unukom i jedini izlaz je bila šutnja i trpljenje dok sve ne prođe. Najbolje je bilo sjediti i čekati da prođe i to sam radila. Istinski sam sjedila i čekala da Laurini ispadi prođu bez mene kao svjedoka, njegova kašnjenja da me prestanu boljeti, mamini savjeti da budu potrošeni i da konačno od nekoga čujem samo jedno maleno-Razumijem te! Nitko me nije razumio. Htjela sam izudarati Lauru milione puta ali muž mi je zabranio. Htjela sam uzeti šipku u ruke u parku kad je donijela kući malenu mačku bez mog znanja i ostavila je u dnevnom boravku. Mama hoću macu! Mama hoću macu! Vrištala je iz sveg glasa i nije bilo dogovora. Bila sam alergična i zamolila sam Srđana za potporu da mačku izbacimo iz kuće molim te! Srđan mi je rekao da kupim nešto protiv alergije i pitao me zar ne vidim koliko je Laura sretnija i mirnija otkad ima tu crnu mačku?
Tad se dogodilo. U meni je nešto puklo kao staklo. Sjećam se kako sam mirno sjedila za večerom dok mi je Srđan govorio da kupim nešto protiv alergije a Laura se smješkala pobjedonosno kao kraljica. Ličila je na kraljicu koja ponosno gladi svoju crnu mačku. Mačak je bio u pitanju. Srđan je puhao u svoju supu s knedlama a ja sam progutala knedlu u grlu kao komad vrelog žara i zalila gutljajem ledenog vina. Laura morat ćeš se brinuti o svojoj mački rekla sam mirno a ona je sva sretna odgovorila da hoće. Morate joj kupiti pijesak i hranu Srđane neću da se piša i sere po kući mirno sam izgovarala dok se vrela juha parila u tanjuru. Srđan je samo klimao glavom i rekao da će mi dati pare da sutra kupim sve što treba i da je odvedem veterinaru. Srđane ja sam alergična izgovaram to mirno a on me upita preko oka podignutih obrva-Hoćeš da ja napustim posao i da dođem to da riješim? Tu je sve rekao. Ja nemam pametnijeg posla svakako, ja sam jedna besposlena majka koja se samo žali i sve joj je teško. Nemam svoj posao a ovaj koji imam to jest mačku i kćerku nisam u stanju obaviti. Gutala sam bijes i mirno rekla-Uredu.
Sutradan je Laura ušla u sobu nakon škole a mačak ležao u dnevnom boravku na jednom od mojih crvenih jastuka. Mirno je preo i zadovoljno lizao brk. Već sam imala kašalj i kupila tablete flonidan protiv alergija koje su me uspavljivale i jedva sam došla do njenih vrata kad sam pokucala i rekla da moramo veterinaru ona je plakala i rekla da idem sama jer ne voli igle. Laura nećeš ti primati igle nego mačak! Mama strah me pusti me da gledam crtić idi sama! Strah me! Pusti me mama! Idi sama! Vrištala je i znala je da će uspjeti jer Laura uvijek uspije. Gledala je crtiće i skakala po krevetu dok sam ja silazila niz stepenice znajući da moram sama da odnesem mačku u veterinara. Više nije bila zainteresirana za tog malenog mačka kao onaj dan kad ga je pokupila u parku. Prišla sam crnom mačku i pokušala da ga podignem kad me ogrebao svom snagom i frknuo pa pobjegao u kuhinju, pobjegao je u moje kraljevstvo kao njen crni ratnik. Nisam to mogla dozvoliti. U tom trenutku se brana koju sam gradila godinama prema svojoj kćerki počela urušavati kao kula od karata. Brana u meni je pukla u trenutku dok sam promatrala kako crni mačak trči preko stola sa hranom i cvijećem, preko opranog posuđa i uglačanih površina ostavljajući svoje dlake i čestice od kojih sam bila bolesna i slaba. Mirno sam ušla u kuhinju i uzela veliku tavu sa teškim dnom, mačak je bježao na sve strane ali vrata su bila zatvorena. Životinje osjete kad je opasnost u blizini i osjetio je moj bijes dok sam ga zvala mac, mac, mac macaaa… Našla sam ga u špajzu, u ćošku iza tegli sa ajvarom kako frkće na mene i pokazuje oštre zube, ogrebotina mi je krvarila koju je ostavio sa svojim kandžama kao sa vrelim žiletima i promatrala sam tu malu zvijer jedan kratki trenutak kako diže svoju kičmu i pokušava da me ogrebe a potom se teška tava srušila na njega svom snagom i nije pustio ni zvuk. Ona je stajala iza mene i gledala me u oči. Nije reagirala niti progovarala a onda se njeno lice iskrivilo u čudovišnu grimasu bola izgovarajući-Reći ću te tati! Sve ću te reći tati! Vrištala je. Stajala sam mirno i gledala je po prvi put kako histeriše, vrišti i čupa kosu a ja ne reagiram. Nisam se više plašila. Pustila sam je da vrišti i da se baca po podu dok sam mačku uzela za rep i bacila u kantu za smeće. Njeni krikovi su bili sve glasniji i samo sam rekla prestani. Jednom sam to rekla ali ona me nikad nije čula. Ona nijednom nije čula moje molitve a svaka je bila ista i glasila je isto-Prestani ponovila sam! Nije prestajala urlala je i susjedi su počeli lupati po zidovima kao i uvijek, htjela sam da i oni prestanu. Buka je bila prevelika u meni, oko mene i nisam imala trenutak mira otkad sam je rodila. Brana u meni je pukla i rijeka mog bijesa je sad krenula prema njoj nezaštićenoj i samoj. Ja sam vrištala rađajući nju a ona je vrištala na mene rastući pored mene. Zadnji put ti kažem Laura-Prestani! Nije prestajala i zatim se dogodilo. Oštra bol je prošla kroz mene kao žilet koji siječe papir do zadnjih atoma mojeg bića i sve je postalo crveno. Samo sam htjela da sve to prestane ali nisam više znala kako. Ne sjećam se mnogo detalja i kako sam zapravo došla do dnevnog boravka i uzela komad drveta pored kamina ili je ipak bio žarač? Mislim da je ipak bio žarač onaj dugi, špicasti, metalni. Ne sjećam se ni toga kako smo se našle u njenoj sobi na katu okružene sa svim tim kućama koje sam srušila? Da li je bježala od mene? Da li je shvatila taj put da je konačno gotovo? Ne mogu se sjetiti skoro ničega osim jedne stvari a to je onaj osjećaj koji sam konačno dobila na kraju kad je sve prestalo i moji udarci postali gnjecavi i meki raspršujući komadiće mozga moje kćeri po rozim zidovima sobe, blještavim lutkama i kućama koje sam joj srušila kao kraljevstvo koje je konačno palo pod mojim rukama. Ne sjećam se ničega osim jedne stvari a to je da je konačno ispunila moju molitvu-Prestala je.