Komšiluk je čudo. U komšiluku se odvajkada znalo ko gdje ide, koliko je ko zaradio, čija djeca su onako pomalo na svoju ruku, čija žena je radodajka, a koji komšija ne brine o svojima. Uvijek se znalo i od koga se treba ženiti, a koga treba slušati, a koga ne treba. Zna se i čiji je sin sinoć u jaslama Džeminicu pričepio, a čija ‘ćerka je Mirzetovog malog pustila kroz pendžer, a čije dijete Muharemovica ovaj put nosi pod pasom i trudi se da ga otkine skačući s basamaka… Sve je odvajkada tako.
Međutim, neke novije stvari su opet možda zanimljivije. Otkako je s brda prestalo pucati, komšije su se počele utrkivati ko će jače arlaukat na mitingu, ko će veću zastavu (stranačku, dabome) ponijeti, ko će se svojim gorivom priključiti koloni SDA vozila, a ne o rudničkom trošku. Počela je utrka i ko će veći kalendar s BABANOVIM likom okačiti u kancelariji ili u dnevnoj sobi, a čija će žena naručiti servis (al’ da bude makar s ljiljanima, ako ne može s BABANOVIM likom)…
I pazi – onda se pojavi u komšiluku jedan mali koji glasno vikne: “BABAN JE LOPOV! OSUĐIVAN JE! VLASNIK JE I LJUDSKIH DUŠA!”
U selu lom. Komšije onda kažu da je taj mali lud. Ubiće ga! I komšiluk počne s pričom kako i oni sve to vide, al’ se boje.
” Ne! Nećemo se tako igrati!” – kaže im on.
Vaš strah ima cijenu. Nerko je zaposlio sina duduka u opštinu. Muratov mali je oženio BABANOVIČKU, pa ga primili u policiju iako je ravnih tabana. Muharemovica se ponosi zetom, iako joj on đahkad ćahne šćeru. Obećano mu je mjesto u Kolskoj, a biće i na listi, kaj. Husref je zaposlio zeta u rudnik i kuću mu napravio od svoje dobre, doušničko-upravničke plaće. Izetovica se ibreti, jer se i u džamiji o tolikoj slobodi gunđa.
Cijena straha je velika. Biti slobodan je sve, a biti jajara je vaša sudbina.
U Muhibe “opelješen” kokošinjac, pričaju. Kako je BABAN napustio SDA, pa osnovao PDA u selo nam se uselile i jajare. Zna Muhiba ko je sinoć bihuzurio kokoši, ali neće da kaže. Sad se obje članske u novčaniku nosaju, pa se više ni GUTINIM inspektorima ne vjeruje.
Uz težak uzdah je rekla samo: “U mene su nestala jaja u kokošinjcu, ali u komšinica mi pored živih ljudeva u kući više jaja nema. Ja sam barem HUDOVICA, pa se strah lahko u kosti mi uselio, ali njima – njima je u kućama sve JAJARA DO JAJARE!”