Bankrot BiH, ima li neko ko zaista razumije to pitanje?

Reakcija na tekst: Analiza mogućeg scenarija: Evo šta će se dogoditi ako Bosna bankrotira

Neki dan je na portalu Buka izašao tekst u kome se govori o mogućnosti bankrota BiH u svjetlu nedavnog proglašenja bankrota od strane vlade Argentine. Tekst sam po sebi ima problem, jer su političari koji su intervjuisani (ili čije su izjave prenesene) očigledno totalno neobavješteni ili jednostavno ne znaju ništa o tematici bankrota. Plus u tekstu ima još nekoliko grešaka koje bi čitaoca koji bi želio da se informiše putem istog navele na pogrešan trag.

Ajde da vidimo šta je zapravo rečeno u tom tekstu:

Kao prvo, prenosi se studija britanskog sajta Euromoney u kojoj se tvrdi da je BiH najsklonija bankrotu. To se desilo nekoliko dana nakon što je Argentina bankrotirala. Toliko o prezicnosti predviđanja, ali, to su predviđanja, a ona su uvijek neprezicna. Ipak, zarad boljeg razumijevanja teksta, hoću da ukažem na nekoliko bitnih stvari koje će pomoći da se ovaj tekst bolje isprati. Dakle, u jednom pasusu se kaže:

Sa druge strane, BiH je i dalje u B rejtingu prema kreditnom rangu “Mudija” i SiP-u, dok su ove druge zemlje koje imaju sličnu situaciju i rizik od bankrota, rangirane u kategoriju C.

Vrlo je bitno razlikovati mogućnost bankrota od kreditnog rejtinga. Mogućnost bankrota zavisi od toga koliko ste u stanju da isplaćujete i izvršavate svoje obaveze (budžetske, po dospjelim kreditima itd.). Takođe zavisi i od vašeg voljnog momenta (što ćemo vidjeti na primjeru Argentine, malo kasnije). Kreditni rejting određuju kompanije koje se bave time (gorepomenuti Mudis, Standard and Purs i slične) koje imaju svoje načine za proračun toga kakav je vaš kreditni rejting, tj. koliko je rizično davati kredite određenoj zemlji (uglavnom putem kupovine obveznica, tako da se zapravo taj kreditni rejting uglavnom odnosi na vrijednost obveznica, što niži kreditni rejting, morate obećati veći prinos, da biste privukli investitore/kreditore).

Idemo dalje:

Tako je Ministar finansija u Vladi Republike Srpske, Zoran Tegeltija, izjavio kako BiH neće bankrotirati zbog javnog duga entiteta, već da samo politička nestabilnost može dovesti do takvog stanja.

On je takođe kazao da razlozi za bankrot jedne države nisu javni dug, te da pokazatelji o zaduženosti, kako entiteta, tako i države ne govore o bilo kakvoj mogućnosti da dođe do bankrota.

”Vrlo je rijetko javni dug uzrok bankrota. Argentina je po drugi put bankrotirala iako nema problema s javnim dugom”, naveo je on i dodao da javni dug i zaduženost RS ne mogu uticati na bankrot BiH, već da do bankrota dolazi kada jedna država prestane da plaća svoje obaveze.

 Kako je ustvrdio entitetski ministar finansija, dug RS nije veliki kao što tvrde pojedini mediji, a iznosi nešto više od 43 posto BDP-a.

E sad, ministar Tegeltija ili namjerno pokušava da zamaže oči, ili jednostavno ne barata nekim osnovnim ekonomskim zakonitostima i pojmovima. Kao prvo, visok (da se izrazim narodno, neizdrživ) javni dug jeste najčešći uzrok bankrota.[1] Logično je da prezaduženost dovede do nemogućnosti izvršenja svojih obaveza. Na tome se ne bih zadržavao.

Druga rečenica koja je sumnjiva u iskazu ministra Tegeltije jeste da Argentina nije bankrotirala zbog javnog duga. Ovo zahtijeva takođe dodatno objašnjenje. Kao prvo, Argentina jeste bankrotirala zbog visokog javnog duga. Ovdje ne bih sada ulazio u odnos javnog i spoljnjeg duga, bila bi to suvoparna teorija, o tome ću malo kasnije vrlo kratko, ali za sada samo ovoliko – direktan povod za argentinski bankrot jeste odluka suda u SAD da je Argentina dužna da isplati nešto preko milijardu dolara jednom investicionom fondu u SAD. E sad, gdje je kvaka? Kvaka je u tzv. RUFO i pari passu klauzulama, koje kažu da se svi povjerioci prilikom bankrota moraju tretirati jednako. Da je Argentina pristala da isplati tih milijardu i kusur dolara duga tom fondu, to bi značilo da i svim ostalim povjeriocima mora da isplati pun dug po osnovu obveznica. Argentina se sa većinom tih povjerilaca dogovorila da im isplati dio duga, ali ne pun dug, a ako bi bili primorani da isplate punu cijenu, to bi argentinski dug podiglo na, po nekim procjenama 120 do čak 500 milijardi dolara. Zato je Argentina svjesno i namjerno otišla u „stečaj“, tj. izabrala bankrot. To je ono što sam rekao da do bankrota može da dođe i voljnim momentom.

Dalje, ministar Tegeltija kaže da je dug RS nije veliki jer iznosi 43 posto BDP.  Ovdje je na sceni jedno spinovanje činjenica. Ako ostavimo političke aspekte na stranu (kao što je očigledno želja nekih političara iz RS da BiH dospije u bankrot, a time se pokaže kao nefunkcionalna država, mada bih podsjetio gospodina Tegeltiju, Špirića i ostale da je BiH jedini međunarodno priznat entitet, tako da bi RS imala problema da nastupa na svjetskom tržištu kapitala, u pregovorima sa MMF-om, Svjetskom bankom i sličnima, tako da se ne bih radovao bankrotu BiH da sam na njihovom mestu), evo nekoliko podataka koji su strogo ekonomski ali bacaju drugo svjetlo na ovu problematiku i ove izjave.

Javni dug u odnosu da BDP (to su ovi procenti) nije jedini pokazatelj zdravlja jedne ekonomije. Evo primjera – Japan se kotira kao jedna od zemalja sa najvišim javnim dugom u odnosu na BDP (koji inače nije mali), po različitim procjenama taj javni dug se kreće od 210% do 240% BDP, a neki kažu i mnogo više. Međutim, niko ne bi nazvao japansku ekonomiju slabom, niti bi razmišljao dugo da li da uloži u japanske obveznice. Zašto? Zbog strukture tog javnog duga. Taj javni dug je uglavnom unutrašnji, tj. Japanci duguju uglavnom sami sebi. Njihov spoljnji dug je tek nešto oko 60% BDP-a. Problem sa BiH, RS i sličnim zemljama jeste što je struktura njihovog duga očajna. To je većinom javni dug, a problem jeste što se priliv sredstava smanjuje, što je prihodovna strana zavisna od tzv. stranih doznaka (ono što stiže iz inostranstva, od gastarbajtera, rođaka, pomoći i slično) i što BDP i privreda ne rastu. Tako da je tih 43% koje pominje gospodin Tegeltija opasnije nego japanskih 240%. O američkom javnom dugu je toliko toga rečeno i napisano, da samo treba malo prošvrljati po internetu i sve će vam biti mnogo jasnije. 

Idemo dalje:

Komentarišući pisanje  “Euromoney”-ja o mogućem bankrotu naše zemlje, ministar finansija BiH Nikola Špirić je kazao kako se ovdje radi o predizbornoj priči kako bi druge političke snage od narednih opštih izbora došle na vlast.

“Pričom o bankrotu želi se poslati poruka da jedino promjene na izborima mogu donijeti stabilnost”, naveo je Špirić, dodavši da je svoje prste u to uplela međunarodna zajednica.

On je rekao kako će BiH prije nestati nego bankrotirati.

Ovo je klasični spin „djevojke za sve“, Nikole Špirića, koji, u nedostatku bilo kakvih ekonomskih ili finansijskih argumenata (a čovjek je ministar finansija, pobogu) okreće priču na omiljene teme većine političara u BiH – političke predizborne tlapnje. Očigledno je da ovaj čovjek nema šta da kaže što bi imalo smisla sa nekog ekonomskog aspekta.

E dalje, ima jedan dio teksta koji se odnosi na izjavu kolumniste „Dana i Oslobođenja“ koji je meni malo zaparao uši, tj. oči dok sam čitao:

“Odnosno, još i gore … MMF može u svakom trenutku, kada poželi, pokrenuti proces bankrota BiH. Dovoljno je, recimo, da ne uplati jednu tranšu stand-by kredita zbog neusvajanja nekog zakona (takav posljednji slučaj je bio sa zakonom o akcizama na rezani duhan) i BiH je pred bankrotom. Nema tranše kredita, nema para, nema vraćanja dugova = bankrot!”, ističe Eldar Dizdarević za naš portal.

Ova i rečenica koja slijedi su u koliziji. Na stranu što MMF-u ne odgovara da BiH bankrotira, jer se onda primjenjuju sasvim druga pravila naplate duga (ok, MMF može uzeti BiH puteve, kao što se kaže u drugom dijelu teksta, ali šta će MMF-u bosanski putevi, zgrade itd, MMF se ne bavi vođenjem firmi i stvaranjem profita tim putem, MMF je finansijska institucija koja posluje sa državama), povjerilac nikad ne može sam od sebe pokrenuti proces bankrota, tj. postavlja se logično pitanje zašto bi, ako vi izvršavate obaveze? Zar nije i u interesu povjerioca da vi izvršavate svoje obaveze, a ne da vas odvede u bankrot gdje onda je upitno kako će naplatiti svoja potraživanja? Ako prestanete da izvršavate obaveze, onda se može pokrenuti pitanje, ali sama volja povjerioca nikad nije dovoljna za pokretanje bankrota. Ona je potrebna, ali nikad nije jedini uslov, već moraju da se ispune i ovi uslovi.

Nadam se da je ovaj tekst malo doprinio razumijevanju ove problematike, a kao prilog i molba da se ubuduće objavljuje više tekstova na ovu temu, ali konciznijih, detaljnijih i bolje prečešljanih.