Nekad sam živio u najljepšem gradu na svijetu, u gradu koji je nosio epitet “Ljepotica s Vrbasa”.
U toj Ljepotici su živjeli i moji mnogobrojni preci, kažu neke knjige, još od početka pra-dalekog 17. vijeka iliti soljeća. I kroz sav taj period, kroz mnoga turbulentna vremena, kroz mnoge ratove i prirodne katastrofe uvijek je neko od te moje porodice uspijevao da ostane i opstane u ‘Ljepotici s Vrbasa’, Šeher Gradu, zanimljiva osobnog imena – Banja Luka.
Mnogo puta sam čuo, pročitao, o nastanku tog imena mog Grada – od narodnog prepričavanja, legendi, pa do ‘naučno-historijskih/istorijski/povjesnih’ činjenica, tvrdnji…. I saznao za nekoliko varijanti porijekla imena Banja Luka. a onda…!
Onomad pročitah priču, legendu, koja kaže da je Šeher Grad dobio ime po nakom divovom djetetu koje se zvalo BANJALUKAN!!!
“Davno još, dok su zemljom hodali divovi i patuljci, Vrbas je krao srebrnu krljušt sa zmajevih krila, žednih čuvara mašte i velikog blaga u brdima, dok bi jednom godišnje silazili iz skrovišta na kamene obale rijeke da piju zelenu vodu. Baš tako, u to doba na brdu pored sadašnjeg grada živio je jedan takav div sa svojim novorođenim sinom. Pošto je bilo vrijeme da zemlju nasele ljudi, Bog posla veliku vodu, a brdo na kom je div živio odluči pretvoriti u vulkan koji spali sve ono što voda nije progutala. Ipak prije kraja svoga svijeta i života, stari div predosjeti nesreću i napravi čamac u kog stavi novorođenče. Sinu dade ime BANJALUKAN. Zatim pozva orla i reče mu da ga odnese na neko sigurnije mjesto. Orao ga posluša i čamac sa djetetom prenese na visoki greben kojeg voda nije potopila, a ispod kog će mnogo vijekova kasnije niknuti veliki grad. Voda se povuče, vulkan utihnu, Banjalukan odraste i osnova naselje, orodi se sa ljudima a čamac koji mu napravi otac sa grebena kog su otomanski osvajači kasnije prozvali Šehitluci, spusti na Vrbas. Za svakog u spomen osta po nešto. Vulkansko brdo ljudi prozvaše Tutnjevac, naselje Bajalukanovo- Banjalukom, a čamci koje gradiše na Vrbasu nalikovaše prvom Vrbaskom čamcu divovskog djeteta. Špic čamca imao je oblik orlovskog kljuna u čast ptici koja spasi dijete od potopa. Ljudski potomci Banjalukana koji su vozili čamce imaše krupnu građu i divovsku snagu, Vrbasa se ne bojaše, vremenom ga dobro upoznaše i toliko zavolješe da ta ljubav traje i danas….”
Priča mi je bila istinski simpatična iako nisam sklon legendama, bajkama, pogotovo mitomaniji.
Kažem bila, jer u ludilu rata koji je ‘krenuo’ iz Belog Grada i zahvatio bivše republike SFRJ, a najduže i najžeće nesretnu Bosnu i Hercegovinu, ta priča, ta pomalo jedna djetinjasta bajka dobi novu dimenziju!
U Banja Luci, na koju za troipogodišnjeg krvavog rata niko ni metka ne ispali, u moru ljudske nacional-šovinističke pomahnitalosti čuh od, do tad, vrlo ozbiljnih ljudi, intelektualaca, da je ta priča ustvari “čista istina” (kao da postoji i ‘prljava istina’!?) i da je taj mitski dječak Banjalukan, sin diva, Srbin ‘jedan kroz jedan’ (1/1)!!!
Kako je u to vrijeme već popriličan broj Banjalučana, ne-Srba, morao dobrovoljno napustiti svoj grad (i imovinu), a oni preostali su čekali na svoj red, ta legenda, u to vrijeme, dobi i “naučno-stručnu” potvrdu i spoznah da mit nije mit, da legenda nije legenda, da bajka nije bajka, nego da je (ne)sretni Banjalukan pripadnik mitskog, nebeskog, naroda i to dokazano i potvrđeno od “belogradskih” debeloumnih akademika iz Francuske 7 i njihovih apartčika iz Banjalukanova grada!
Elem, i ja prihvatih, u tom periodu, tu nepobitnu, ‘naučno dokazanu istinu’, jer najjači argument s kojim je ta ”istinita” priča bila poduprta su bile ‘duge i kratke cijevi’ u rukama Banjalukanovih potomaka, a to su argumenti s kojima nema rasprave.
Pomislio sam, ma dobro, i to će proći kao i svako ljudsko mahnitanje, jer ljudi će ‘doći pameti’ i zaustaviti virus zla koji je vješto i smisleno ubačen među dojučerašnje komšije, susjede, drugove, prijatelje, kumove… Međutim, zaboravio sam na mudrost Albera Kamija da “Varvarstvo nikada nije privremeno – To je prirodni pratilac ljudskog postojanja kroz historiju”.
Prodje i rat, prođoše i mnoga ‘mahnitanja’, prođe mnogo štošta, ali ta nebulozna, ‘istinita’, priča je i dalje aktuelna u postdejtonskoj Banja Luci, etnički “očišćenoj” od ne-Srba, sa nekolicinom uzoraka drugih naroda, drugačije vjere, ili nevjere! Samo što nije više, baš, ‘top priča’ i što glavni argumenti nisu više ‘duge i kratke cijevi’. Sad su argumenti apsolutna većinska vladavina mitskog, nebeskog, naroda koji opet, eto, ima svog vožda – ‘brdo od čovjeka’, po gabaritima mogućeg potomka divova djeteta, mada se neke geografske lokacije iz voždove biografije baš ne uklapaju u svu tu priču.
Da, moji preci su od početka 17. stoljeća/vijeka opstajali i ostajali u svojoj Banja Luci bez obzira na sve prirodne i svjetovne katastrofe koje protutnjaše proteklih vijekova/stoljeća. Sve do 1995. godine, ljeta Gospodnjeg!
Od tad u Banja Luci, u ‘Šeher Gradu’, u ‘Ljepotici s Vrbasa’, u ‘Banjalukanovom gradu’, nema više nikog živog od moje ‘loze’. Ostali su samo mezari, grobovi, i to oni koji nisu u međuvremenu zatrti raznim urbanističkim planovima.
Zadnje ‘ljudsko’ mahnitanje niko od moje porodice, moje ‘loze’, nije uspio prebroditi, niko nije uspio opstati i ostati, i pored najbolje volje!
Banjalukan, porijekla srpskog, je ostao i opstao. Mit je mit, odnosno mit je istina!?
Blizu stotinjak hiljada Banjalučana, po rođenju i izboru, je ‘dobrovoljno’ napustilo ‘Ljepoticu s Vrbasa’!
Nazivali su ih, i još ih nazivaju: izbjeglice, raseljena lica, pobjegulje, humano preseljeni, dijaspora…. A ja znam da smo svi PROGNANICI. Za sebe sam apsolutno siguran. I za ostale, ma šta oni sami mislili o tom. U Banja Luci u ratu rata nije bilo! Zašto bi onda neko iz Banja Luke bježao, iseljavao se, preseljavao se…?
Ne, svi smo mi prognani i to planski, izvanredno isplaniranim ‘aktivnostima’, baziranim, temeljenim, na raznoraznim načrtanijama!
A crveni kombi više ne šparta banjalučkim ulicama i sokacima. Završio je svoju zadaću. A i nema više razloga za svoje špartanje i ulogu koju je, istine radi, majstorski ‘odradio’. Čudi me da nije napravljen spomenik ‘Crvenom kombiju’!?
Crveni kombi, ‘Mali logor’, Radovanov kazamat u Kastelu, agencija ‘Perka’, pa ‘Agencija Glogovac’, pa… Svi smo mi Banjalučani bez svoje Banja Luke PROGNANICI.
Nažalost, mnogi nisu imali tu sreću da budu prognanici, ili barem ostanu prognanici – oni su odavno pokojnici. Laka im zemlja ovozemaljska.
I šta sad?
Faktičko stanje je faktičko stanje. Banja Luka i Bosna i Hercegovina, nisu nikakav poseban izuzetak. Od pamtivjeka su ljudi mahnitali i činili što su činili. Kad bi bili sitničavi lako bi došli do ‘zaključka’ da smo mi, homo sapiensi, svi prognanici!
Jesmo li? Ne znam, ali garantovano znam da nisu svi homo sapiensi zločinci, niti njihovi prećutni saučesnici ili odobravatelji, ali i da mnogi to jesu.
A Vrbas, kojemu još niko nije uspio definisati jedinstvenu boju, i dalje teče.
Kakve je stvarno boje Vrbas? Zelen, smaragdno zelen, modar, mrk, biserli…? Sve pomalo od toga.
Neko je jednom kazao da je Vrbas vrbasli boje ! To mi nekako najbolje i zvuči. Vrbasli boje. Baš tako, a ko ne vjeruje, ili mu to nije baš jasno, neka dođe i prođe od Tijesnog do Ade i sve će mu se samo (u)kazati.
Godinama slušam, čitam, gledam kako se postdejtonski ”Banjalukanov grad” izgrađuje, širi, šminka.. i pomno upijam sve informacije, slike, tv-snimke…
I onda prelomim i nakon više od desetak godina stignem u Banjalukanov grad.
Uđem na sjeverna gradska vrata a na južna iziđem. Između toga prođe nekoliko dana, sedmica/tjedana/hefti, i zato vrijeme prođoh sve što se moglo proći. U prsima neka neobjašnjiva ‘punoća’, u stomaku vrlo objašnjiva mučnina.
Grad se podosta izmjenio a opet mi sve poznato!? Ipak su moji tabani prošli uzduž i poprijeko, kako urbani tako i periferni dio moga Grada, i doline i brda i šume i šumarke i parkove i livade, svaku ulicu, svaki sokak… a gaće (moje) su se smočile u svim banjalučkim vodotocima –Vrbasu, od Tijesnog do Trapista, Vrbanji od K.Varoša do ušća u Vrbas, Suturliji od gornjeg toka do ušća u Šeheru, i Crkvini (dok nije postala ‘kanalizacija’) u kojoj sam se kao klinjo kupao u vještački napravljenom ‘bazenu’ (popriječiš vodu kladom i granjem) tamo gdje se sad nalazi nova Gimnazija još u vrijeme kad Bulevara nije ni bilo ‘na vidiku’, pa i u prekovrbaskom Potoku, kasnije skroz prekrivenom, isto kao i Crkvina.
Vrbas i dalje vrbasli boje, putanja mu ista. Samo, nekako mi djeluje tužan. Usamljen. Nigdje niti jedne glave u njemu, a ni na njegovim obalama. Dobro, još je prehladan, još nije ‘sezona’, ali sjećam se da je nekad i pred sezonu bilo ‘glava’ u Vrbasu, šlaufa…
Nigdje ni onog našeg čuvenog (Banjalukanovog) čamca znanog pod nazivom dajak. Znam, dajak je ona ‘pritka’ za odgurivanje čamca ali svim Banjalučanima, onim ‘starim’ je dovoljno reći ‘dajak’ i sve je kristalno jasno, baš kao što je i sam Vrbas. Vapi Vrbas za svojim kupačima, šlaufima, dajacima, kajacima… Vapi i slap u Novoseliji, vape i Kazan, Liman, Vručica u Gornjem Šeheru, pardon – Srpskim Toplicama, vape i Medreski brod, Abacija, Studenac, Zelenac, Halilovac, Venecija, Ada…
Nijemo vapi rijeka vrbasli boje, teče i šuti, ponegdje malo žuborom promrmlja nešto, valjda čeka „dijasporu“-prognanike da popune i njega i njegove obale, barem tih nekih četrdesetak dana u godini.
Niže Gradskog mosta ugazilo u vrbasli rijeku nekakvo armirano-betonsko-drveno čudovište za koje kažu da se zove splav-restoran! Viđao sam mnogo splavova-restorana po rijekama mnogima, ali ovo mi nikako ne liči na splav, jer nikad i nigdje ne vidjeh toliko betona, čeličnih sajli, konstrukcija, koje ‘čuvaju’ splav!? A možda to i jeste pravi splav samo što ga moraju dobro čuvati jer za Vrbas, jednu od rijetkih muških rijeka, to je strano tijelo, a Vrbas ima veoma jak imunitet. Da li će Vrbas jednog trena pokazati svoje čudi, svoj imunitet i dohakati tom splavu (sto sliči najprostijem sanduku) i njegovom splavaru, kad-tad. Možda hoće, a možda i neće! Možda “Banjalukani” dohakaju Vrbasu!? Možda, sve je moguće kad je nebeski narod u pitanju!
Danjašnji Banjalukani ne znaju sve čudi Vrbasa, ali je očito da ga se plaše. I ne vole ga! Šta to bi s onim ‘Banjalukanovim potomcima’, s kraja priče-legende, koji se …Vrbasa se ne bojaše, vremenom ga dobro upoznaše i toliko zavolješe da ta ljubav traje i danas….!?
Hm, gdje je greška?
U mitskoj priči ili današnjim stanovnicima Banjalukanova grada koji, moguće, nisu njegovi istinski potomci!? Ali imaju dokazi i tvrdnje dokazanih umnjaka o ‘istinitosti’ mitske priče o Banjalukanu (Srbinu 1/1) i nastanku imena grada na Vrbasu!?
Da možda ljudski potomci Banjalukana, nekad divovi, ne postadoše, danas, patuljci!? Ili su oni koji Vrbas rijeku vole i dan danas, i ni slučajno je se ne boje, pravi divova potomci, danas daleko od svog Vrbasa i svog Grada? Potomci Banjalukana odavno su prognanici! Ma, nema nikakve greške. Mit je mit, legenda je legenda… a istina je istina, jedna jedina i svi je znaju ali je svi i ne priznaju!
Hodim čaršijom, mahalama, kvartovima, ulicama, sokacima… U mojoj glavi sve poznati krajevi, imena stara još uvijek znana bez obzira na nove, vidno obilježene, nazive toponima, ulica, kvartova, mahala… Doskora: Gornji Šeher, Šehitluci, Novoselija, Hiseta, Mejdan, Budžak… odskora: Srpske Toplice, Banj brdo, Kočićev vijenac, Kočićevo, Obilićevo, Lazarevo… Zove li se Pobrđe još Pobrđem? 240 novih naziva ulica, hipte imena kojekakvih vojvoda, svetaca, junačina, mitskih likova, kraljeva… naravno, ‘jednonacionalnih’. Da, nadje se i poneko ‘drugačije’ ime, onako za ‘uzorka’, zbog svijeta… He, Banjalukani (patuljasti) su zaista nenadmašivi! Kreativni dozlaboga.
Gledam i vidim i lijepih noviteta u gradu. Nikli i novi kvartovi, mnogi stari kvartovi se dogradjuju, šminkaju. Istina, ima podosta kičeraja, urbanističkog i građevinskog šunda. Svidjelo mi se novo naselje na mjestu nekadašnjeg Malog logora, “čuvenog” s početka devedesetih prošlog stoljeća. Sređuje se fino i dio između Rebrovačkog i Venecija mosta, tamo ispod Starčevice. Centar plaho ušminkan, čist, puno novih građevina… po krilatici: “gdje god prazno mjesto vidiš ti drvo (zgradurinu) posadi (uvali)…”! Gradski park, ispričavam se – park “Pere Kočića” (po novom) za ne prepoznati! Kažu prelijep je. Možda i jeste, ali meni je onaj ‘stari Gradski’ nekako bio ljepši, pitomiji, miliji.
Zastadoh kod mjesta gdje je nekad bio simbol grada – džamija Ferhadija. Mjesto ograđeno darama, obnavlja se banjalučki vjekovni simbol. Obnovljene su skoro sve bezrazložno (da li baš bezrazložno?) porušene džamije. Fino je to, red je to. A ima li ljudi-vjernika u tim džamijama? Popravljene, obnovljene, su i katoličke bogomolje. I treba da su. Nisu se same od sebe urušile, uništile. A ima li i u njima ljudi, vjernika?
Čuvenih banjalučkih aleja u čaršiji i dalje ima. Ali mi se vilica ukočila kad sam hodio glavnom džadom! Nekad je od Malte do Halil-pašinog turbeta u Gornjem Šeheru bio ‘tunel’ od kestenova i lipa (sa kratkim prekidom od Palasa do Kozje ćuprije)!
Danas, nigdje ‘zelenog tunela’, samo nekakvi patrljci od stoljetnih stabala, nove mladice okružene metalnim šipkama kao da su na robiji… Pitam neke stare znance – “Šta je ovo, majko mila?” Ma pusti, kažu mi, obrezali sve do balčaka, mnoge kestenove iz korjena iščupali… vele da tako treba, da će biti još ljepše nego prije!
Hoće li, i kad će to ljepše biti?
Eto, pored ljudi, starih Banjalučana, stradaše i kestenovi i lipe, nekad ponos Banja Luke.
A, što se čudiš hablečino jedna? Što ti se vilica ukočila? Šta ti sebi umišljaš? Nije te bilo desetak godina i shvati već jednom da je ovo NOVA Banja Luka, ‘njihova’ Banja Luka, ”Banjalukanov” (1/1) grad!
Lijepa je Banja Luka i danas. Lijepe žene, i dalje, prolaze kroz grad. Vrbas prelijep, lijepo je ‘zelenilo’ banjalučko… Ali sva ta ljepota mene nekako podsjeti na ove današnje, svjetske, mlađahne djevojke – ‘silikonske’ ljepotice. Naoko sve divno, krasno, a sve lažno, vještačko, bez istinskog prirodnog sadržaja. Na ulici, iz kafića, slastičarni, restorana, automobila… sve neki čudni, nekadašnjoj čaršiji neprirodni, zvukovi, glasovi, akcenti, običaji, ponašanja… a iz stotinudecibelnih zvučnika trešti ‘turbo-folk’ i dragačevski trubači. Udara seljakluk, sa svih strana!
A ljudi!?
Danima sam hodio i djonove trošio al’ poznatu facu nisam sresti mogao, poznati glas nisam čuti mogao!
Saznah da sad u Banja Luci imaju ‘mjesta’ gdje se isključivo skuplja ‘stara banjalučka raja–domoroci’ i htjedoh ih obići, ali!
Sretoh jednog od ‘povratnika’ koji mi je lijepo pojasnio sve o tim ‘mjestima’ i opet mi se vilica ukoči, presječe me nešto preko prsa! Svi stari Banjalučani ‘stali’ u 6-7 kafana (kafića, restorančića, čevabdžinica…) i to opet svak’ u svom, po ”nacionalnom ključu”! Preko Vrbasa ima 3-4 mjesta gdje se skuplja preostala domicilna raja, i povremeni gosti iz ‘dijaspore’, velikom većinom klasirana raja. Slično je i s drugim ‘domorodačkim okupljalištima’, i tu klasirana raja! Ko benda čovjeka, pojedinca, građanina? Sve je sadržano u ‘etnosu’, u ‘nacionalnim torovima’. I ti klasirani domoroci su danas u ogromnoj manjini u svom Gradu, ali i pored toga su i dalje ‘klasirani’, na pristojnoj međusobnoj distanci!?
A Majke ne rađaju Srbe, Hrvate, Bošnjake…, već DJECU koja će kasnije postati Srbi ili Hrvati ili Bošnjaci ili ….
Nakon tog saznanja prođe me želja za obilaskom ‘rajinskih mjesta’. Ipak nisam mogao odoliti i posjetim neka od njih i uvjerim se da me stari znanac, povratnik, ni sekunde nije slagao. Nažalost. I sve mi je to ostavilo gorčinu u ustima kao da mi se vlastita žuć s jetre premjestila u ždrijelo, makar sam se s radošću susreo s nekoliko starih, poprilično letargičnih, sugrađana, drugara, znanaca…
Nakon landranja po čaršiji, ipak, srećem, nailazim, na neke stare znance, bivše komšije, školske drugare i drugarice, bivše kolege i kolegice, one koji nisu morali ‘dobrovoljno’ napustiti Grad i koji nisu abonenti onih desetak ‘mjesta za domoroce’.
Svi mi se nekako previše obraduju, posebno oni koji žure da me zahvate ‘grčko-rimskim’ stilom i po svaku cijenu tri puta poljube! Uspjevam vještim eskivažama, kao nekad Rubelj, Joković i Smajić, da izbjegnem te pokušaje poznatog hrvačkog stila i taj ‘tro-poljubac’, ili, u ‘najtežim’ situacijama kad me baš iznenade, uspijem im uvaliti svoj četvrti poljubac! Majko moja, dokle smo ‘stigli’, na što sam/smo spao/li’!
I onda slijedi verbalna i duhovna tirada! Poslije standardnog ‘uvoda’ ide konstatacija tipa “šta nam je sve ovo trebalo” (!?), pa onda ono čuveno – ‘blago tebi, da znaš kako je ovdje teško živjeti’, nema ni raje sve neke nove face, pa… bla, bla, bla…! Šutim, kao smiješim se (a to je više neki grč na licu, jer upravo mi je takav i osjećaj) i s ”razumjevanjem” slušam njihove ‘muke’!
“Šta nam je sve ovo trebalo?”
To me izuzetno nervira, jer mu dođe da ja i mnogi sličnih mi sudbina, da svi snosimo isti dio odgovornosti! Ogavno mi je to izjednačavanje nevinih i krivaca, žrtve i krvnika. Odvratno.
I tako, ja opet srećković, oni nadrljali, oni jadnici… Ko je u svemu ovome lud, ili možda bezobrazan?
Kad su me, na pravdi Boga, protjerivali samo zato što sam imao ime drugačije od njihovog, kad sam s ženom i djecom mašući rukama, izvrnutih džepova, utovaren u nekakve autobuse, na ‘carini’ ispred nekadašnje Lesnine dole niže Mlate, kretao u nepoznato… kad su se neki isfrustrirani, pobješnjeli, marginalci (znani i neznani) derali na nas, i prijetili nam mašući oružjem bez ikakvog razloga, nama do ‘zuba nenaoružanim’, kad su znani i neznani prolaznici okretali glave kao da ne vide šta se događa, kad su skoro svi (s časnim izuzecima) svojom šutnjom odobravali sve što se radilo ‘ne-Srbima’ ali i nelojalnim Srbima, kad su neki, šapatom, sve to pravdali šupljakom: “šta ćeš, rat je, isto to rade i ‘oni tamo'…”, kad su…
Dobro je to opisao Meša Selimović: “Svaka vlast pa i ona najokrutnija uvijek ima svojih pristalica u svim slojevima društvene zajednice.”
Ma neću više, neću dalje, i ovako mi je MUKA! Koji me đavo pokrenu da uopšte dolazim u mjesto svog rođenja i najvećeg dijela življenja svog života, u mjesto svojih pra-pra-pra predaka!?
Nostalgija, radoznalost? Ne znam, stvarno ne znam.
Još sam u nekoliko navrata morao ‘bježati’, mijenjati smjer kretanja, od nekih likova koji su takvo nešto sami zaslužili, koji zbog svojih zasluga iz ratnog perioda (a bogami i poratnog) ne zaslužuju ni da nam se pogledi susretnu. A mnogi od njih su već bili krenuli sa ‘širokim osmijehom’ prema meni! Znam da moji postupci nisu bili kulturni, niti su imanentni mom biću, ali to je bilo jače od mene, to moje ne-htjenje da se uopšte sretnem, i pogledom, s tim likovima, mojim nekad vrlim prijateljima. Zapitao sam se, ne jednom da li sam ja bio i tad, u vremenu prošlom, u zabludi glede našeg prijateljstva ili su oni bili fenomenalni ‘glumci’!? Ko će ga znati, a to više nije ni važno.
Skrenuo sam u prvu apoteku i kupio nekakve ćirilićne lijekove protiv glavobolje i protiv žgaravice, jer organizam više nije mogao izdurati. Da, srećom sam imao kod sebe i Apaurin i nakon mješovitog medikamentnog ‘dopinga’ sjeo sam na obalni zidić kraj Vrbasa, na Zelencu, i čekao da se koliko toliko vratim u ‘normalu’! Dok sam čekao svoju ‘normalu’ u meni je sve vrištalo, jaukalo, plakalo, a istovremeno se i smijalo! A onaj Celzijus podigo temperaturu na svoju 36. crtu i samo povisio cijenu Vrbasu!
Zagledan u vrbasli rijeku čujem u glavi pjesme: Vrbas voda jablana nosila, Otkako je Banja Luka postala, Put putuje Latif-aga…
Čujem i glasove svojih starih jarana, havera, komšija, kolega, drugova, zovu me u kino-igra film Herkules sa Stiv Rivsom, a karte ‘cjepa’ Ješo kojem možes i komad kartona uvaliti umjesto tiketa….Pa onda vidim kako se na binu KAB-a popeše VIS Vandali sa Šemarom i VIS Meteori sa Gagijem… Počnem plesati u Domu Kulture i Čajavecu, po onom podu-parketu višeslojno namazanim lanolinom i ”četiri asa”…
Haška Čelebić lupa po bubnjevima, Nandi, Braco, Ekrem, Čisko, Vojo, Zlaja… zabavili se svojim instrumentima, Sandra Kulijer i Enes Bašić uštimavaju svoje glasne žice, ”Hodža” Budimlić razvači harmoniku kod Alibabe, a Bure priprema svoju ekipu za noćne serenade uz obaveznu ‘Mala genija….’.
Odjednom ugledah Čitu kako skače savršenu banjalučku lastu s Gradskog, za njim „poleti“ i Omer-Čiča, a Zlaja kajakom sječe plahovitu rijeku a za njim braća Babić u svom bratskom dvosjed-kanuu, dok Krle, jednom rukom, gura dajak po tihi uz Hadži-Ivzinu…
Ale, legenda, ‘šeta’ na jednoj nozi po ogradi Gradskog mosta i dijeli čokoladice ”životinsko carstvo” a sličice zadržava za sebe.
Vidim Mirsu Galijaša koji jedini uspjeva poduže plivati uz Vrbas… Smjenjuju se slike i zvukovi u glavi svjetlosnom brzinom… Prolazi na svom motoru, bez rukometne lopte, Džoker (Dr. Jerko Karadža), najbolji banjalučki sportista svih vremena, a iza njega sjedi Pero Perović, zagrlio ga oko struka. Protrčaše uz obalu bokseri bez rukavica Marijan, Bašić, Košpa, Barba, Ante, Homa, Lila Harbaš, Mačak, Rubelj, braća Pale… valjda imaju kondicioni… ‘Na male’ razbacili Knez, Papek, Sombolac, Bida, Hune, Špica, Jusići, Kime, Bobi, Kara, Agara, Bato, Sojtara, Trna…
Vidim i ne mogu da vjerujem a u Vrbasu Gele, Borko, Škljoja, Šopen, Eso, Bojer, Šuci, Prle, Aco, Lena, Vera, Rada, Šipka, Mersada, Slađa… igraju košarke, a na drugoj strani rukometaši Ako, Kekera, Kara, Koso, Maca, Sarač, Boba, Pop, Pipe, Geroj, Momo, Boro… treniraju pod budnim okom Voje Misaljevića i Hamdije Kadunića.
Joco pjesnik Bojović diže tegove izlivene od betona na gornjem zidu Kastela, i recituje stihove, a Pero Popović juri na motoru, ispred Bucala i Bevande, prema vrhu Šehitluka, dok Tane preko ‘Gradskog’ gura bickl – točak otišao u ‘osmicu’, guma riknula a bajlaga nema, a Bilal na svom ‘kontrašu’ vozi neku svoju trku….
Na Studencu kartaju, u šengolje naravno, Nenči, Fajki, stari Graja, Troko, profesor Bekir, Ibriš, Stehlik, Zele, Franjo doktor, Franjo advokat…
Pod vrbom zavaljeni u travnati tepih sve ‘nadgledaju’, meze i laganini cugaju, Pašo, Meho Pupak, Ljuba Truba, Bude, Nurko ‘Čoro’, Mujo Koljenović, Besko, Cera…
Odjednom niz Halil proletje vrbaska sirena profesorica Dragojla, za njom čuvena ljepotica Bedra Kušmić, tu je i Nidžara Rakić…
Začuh odnekud tenor Orobović Boška a terca mu Škarica…
Pojavi se neprevaziđeni Hasanaga, Adem ‘Kvak’, a za njim ide Hasanaginca Džemila Delić. Učini mi se da vidjeh, po ovoj vrućini, i neprikosnovenog Djeda Mraza Džonlića Envera, a niz Begovo i Dole se spuštaju, na drvenim skijama, Ishak, Jelača, Babin, Ido, Lule, Dum…
Ispred Kastelove kule sjede i nešto umno pričaju, ili se šegaće, Tunjo Filipović, Aco Ravlić, Žile Živanović, Irfan Horozović, Coco, Ibro Tabaković, Šindić, Milkan Gojić, Džinići, Milanović Branko, Bekrić, Zamola, Vezuv, Alkap… Konobar Laci pomno prati da nikom ništa ne fali.
Gledam kako po zraku slikaju, bez boja, s kistom, od vrbovih grančica, u ruci Lojzo, Štaljo, Špiro, Misirlić, a Berber nešto u zemlji urezuje, Bešić slaže neko granje i kamenje, biće neka skulptura garant. Idu s fotoaparatima, marke ‘Lajka’ i ‘Zenit’, Jakić i Hodžić, a u bašti kod Hilmije zadali se nad šahovskom tablom Fahro Šuvalić i Enver Bukić a sve budno prate Mihajlo Mihaljčišin i Vlado Kozomara.
Vehab nudi kitire a Saltaga špice i friško pečenu budimku. Odnekud naiđe i Šukrija s nekoliko flaša boze, zamirisaše Mujini ćevapi, Harbaševe lepinje…. Tica uporno zabacuje udicu u vrbasli vodu. Samija, non-stop, šiša (‘na ćasu’) i suneti usput. Sabah uštimava sve satove pod ‘sekundu’.
Čujem iz Kastela ciku gimnazijalaca iz Realke, mora da su markirali s časa… začuh i bas-bariton profesora Nakare, đačka cika utihnu.
Viktor sve nadlijeće zakačen za svoj padobran.
Gledam u tihu na Zelencu i vidim u biserli vodi kako raja kupuje u NA-MI, kod Bibe, razne štofove, cicove, basme… a u ‘Drini’ rum pločice i frtalj polubijelog.
Na Kastelovom ćošetu standardna ‘špica'– Parero, Kuhar, Miketa, prof.Novaković, Benco, Maše, Kapetanović, Loga, Top, Pirgo, Kubura, Habula, Pican, Rola, Roli, Štader, Šunka, Nale, Lala…
Kod parka, prema stanici, valjaju šibice i bacaju ‘trojana’ Kemica, stari Đemo i Šoba, dok mali jalijaši Bare, Bajbaga, Bane i Jošin ‘prepadaju’ finu mladju raju, žicare ih…
Pred ‘Kozarom’ Šesta viče: ‘karta viška'… Mitar, ‘plavac’, ganja Šaru, poznatog vozača zaprežnog vozila, a Raskan Suljić taman završio presvlačenje nekog antikvitetskog kauča. Šoške za bickle prebukirane, poneki fićo, a bogami i ‘Princ’, na parkingu…
Raja s korza – Bato, Paja, Dragi, Kiko, Balonek, Bekara, Puta, Ćevap, Fare, Duco, Maka, Keca, Žikica, Sejo, Canak, Krupić, Željo, Nino, Martak, Mirso, Koja, Papec, Osman-Ćoro, Cacin, Slobo, Dževdo, Tola, Merso, Trampa, Čado, Koka, Toni, Ibrica, Zoka, Sule, Buco, Tefa… muhaju se gore-dole, od Haništa do pozorišta, od Aleje do ‘Partizana’ i troše kisik kojeg u izobilju proizvode banjalučke lipe i kestenovi. Korziraju i Nada, Rada, Emira, Slavica, Berina, Azra, Jaca, Aida, Dijana, Asja, Vesna, Alma… Pa sestre Ibrišagić i sestre Morača, prohujaše Aida i Sabina Katane… a Smiljčica, preteča svih “Fashion guru-a” na ovim prostorima, neprestano komentariše, kritikuje, savjetuje… kako i šta treba odjenuti, obući…
Vidim u vrbasli vodi i kultne kafane, s onim stolnjacima ‘na kockice’: Lovac, Zora, Mostar, Soko, Aleksinac, Snack, Sana, kod Aziza, Halime, Tice, ‘Šokara’ u Bosni, Drava, Rorovi na pijaci, Tri fenjera… a odozdo, s oblutaka, proviruju ‘Lovački’ u Trapistima, ‘Mrki ponedjeljak’, ‘Marakana’, Šibovi, Šehitluci, Brijoni (gornješehorski), Željeznička… zaduženi za noćni život.
Ko je bio voljen, zaboravio je. Uspomene imaju samo oni koji su voljeli! – Zašto li mi ova lijepa izreka dođe u misli?
Gledam u vrbasli vodu i vidjeh svoj lik kao kameni spomenik, ukočen, lice boje duvara, pogleda staklastog. Moguće da sam nekom slučajnom prolazniku izgledao kao “pukovnik”, (čovjek sa slomom živaca), nijemi ludak, a nemaju pojma da sam u tom kratkom vremenu proživo ‘dva života’ u svojoj čaršiji, u svojoj mahali, kvartu, Vrbasu i njegovim plažama. Toliko raje, prave banjalučke, odavno ne sretoh na jednom mjestu u jednom danu, u kratkom polusatnom trenutku! Šta i koga sve čovjek može vidjeti u vrbasli vodi, čudo pravo! Bio sam i sretan i tužan istovremeno!
Dušu sam svoju Vrbasom natopio, ali prožme me misao onog “Švabe” Getea – Ništa ne boli više nego kad se u nesreći sjećaš srećnih trenutaka.
A onda me trže nečiji glas, pomalo čudan, akcenat mi neprepoznatljiv, banjalučki garant nije. Pita me je li mi dobro! A odmah zatim malo tišim glasom me upita imam li da mu dam koju marku!? Pogledah ga, ni sam ne znam kako, a vlasnik tog glasa malo ustuknu, odmahnu rukom sigurno ubjeđen da sam stvarno ‘puko’, i ode obalom niz Vrbas prema mjestu gdje se ulijeva Crkvina, a ja se već mašio za džep….
To me ‘probudi’ iz mojih sanja, vrati mi se i boja u lice (osjetih naglo toplotu i žmarce), i htjedoh krenuti kad začuh, opet neki neobičan, ‘stranjski’ glas, s ‘podlogom’ trubača iz Guče, kako mi ljutito, za oktavu previsoko i preglasno, govori:
“S'vati da nema više banjalučke raje, nema građana, nema vrbaski’ teferića i vodeni’ zabava, ma'ala, kvartova, tvoji’ ulica i sokaka… NEMA više Gornjeg Še'era, Še'itluka, ‘iseta, Mejdana, Budžaka, Poljokanovog parka, Kul Ma'ale, Titine, Martićeve, Maglajlića ulice… Nema više ni škola Braća Pavlić, Kasim ‘adžić, Drago Lang, Esad Midžić, Realke… Nema više ovdje ničega tvoga, zapamti to! Eno ti (h)arema, mezara, grobova, što je još preostalo. Idi tamo, sjedi i plači, umri! To bi bilo najbolje i za tebe i za ‘nas’! Šta treba više da vam uradimo da konačno skontate stvarnost, realnost… i istinu, jednu jedinu – ovo je ”sveta srpska zemlja”! Još od vremena divova i potopa! Od vremena Banjalukana!“
Poslije toga u glavi mi muk, u prsima ogromna praznina. Uze me MUKA, mučnina, pomalo slično kao onog Sartrovog Antoinea Roquentina…
Polako, nogu pred nogu, znanim Kastelovim stazama, krenuh prema parkingu dole prema pijaci gdje su se nekad istovarale i prodavale lubenice, gdje je dolazio cirkus ‘Embel Riva'… Sjedoh u svoju limenu konzervu, unutra kao u sauni (opet mi naumpade Vrbas) i krenuh.
Vozeći, zamišljen, samo sam mahinalno registrovao tablu s prekriženim natpisom ‘Područje grada Banja Luka’, ali sam, nešto kasnije, naišao na upečatljivo vidnu tablu s natpisom ‘Republika Srpska’ i kad je prođoh sjetih se sarajevsko-crnogorskog pjesnika Vešovića Marka i njegove Jutarnje molitve –“Da sam vjernik, imao bih samo jednu molitvu: Bože, ukloni Republiku Srpsku. Ne dozvoli da barbarstvo, zločini i etničko čiščenje ostanu trajno nagrađeni.”
Osjetio sam neko olakašanje u tijelu, pojačao muziku u autu… Štulić pjeva ‘…kurvini sinovi…’, pojačam, k'o papak (Banjalukan!?), muziku do daske, pritisnem gas do daske i odoh svojoj, novoj, kući. U Bosni je, naravno.
Banja Luka je i dalje moj Grad, ali tamo više nije moja kuća, što da se lažem – to je istina, to je reala. Faktičko stanje na terenu!
A Banja Luka danas?
Klasična ‘silikonska ljepotica’, kao preslikana sa tv-ekrana raznih ružičastih, novih, bm, atv, dm… i sličnih tv-kuća po čijim studijama (i ekranima) se non-stop lomataju, i krešte, napumpane silikonske, turbo–folk, ”ljepotice”.
Silikonska ljepotica – spolja lijepa, iznutra (is)prazna. Prazna bez svojih starih, autohtonih, građana–rasutih k'o biseri po svijetu – kako je, nešto slično, odrecitovao ‘pjevač’ Momčilo!
Banja Luko i ta tvoja sela….
Banja Luka, juni, 2008.