Rekao je Cvijić: ” Kuća nasred puta “. Kada je već tamo gdje joj nije mjesto, nije ni čudo što ovaj veseli narod govori: ” Čuvaj za crne dane. Neka se nađe za crne dane. Opet će biti crnih dana “… I ja razmišljam o tim crnim danima. Biće kako nemam posao, pa imam kada da mislim. U glavi mi se mota scenario budućnosti, moja najgora noćna mora. Rat. Znate, to su ti najcrnji dani. Šta ću, gdje ću, kako ću?
Ja ću, kao pravi predstavnik mlađeg naraštaja, da dezertiram. Hoću, bogami. Bar da mi je ovaj rat preskočiti, kontam da me u dubokoj starosti čeka još jedan, pa ću u njemu da glumim heroinu. Nisam vam ja Kosovka devojka, ne. Više bih da slijedim primjer naših političara, svi odreda dezerteri, a profiteri. Em ću da se negdje nakradem i obogatim, em imam ovo malo fakultetske diplome, pa ću da se vratim kada belaj prođe. Tako pametna i bogata, biću novi član Predsjedništva. Ni manje, ni više.
Eh.. Bojim se da nas ne zadesi ovakva sudbina, iako je opisujem na šaljiv i ciničan način. Nema stvari koje se bojim više u životu. Kada proživljavaš rat sa 5 godina, to je tvoje čudovište i tvoja vještica za cijeli život. Kada te razdvajaju od roditelja, otimaju majci iz naručja i obećavaju da ćeš je vidjeti sjutra… Kada svoj rodni grad voliš i mrziš u isto vrijeme. Sve mi je Sarajevo uzelo, sve. Klela sam ga sa 5 godina, a opet se sada kunem u njega. Da. Zaista još jedan rat ne bih preživjela. Ali, vratimo se mojoj sarkastičnoj priči.
Odoh ja ilegalno, preko granice, kroz šume i gore naše zemlje ponosne. Ako gdje sretnete špansku turistkinju koja sa hercegovačkim naglaskom viče: ” Porfavor, mia amor ” , ja sam. Budite mi jatak ili me puštajte, samo me ne vraćajte nazad.
Veliko je hercegovačko jato u dijaspori, svoj se svome raduje. Nađe se uvijek negdje đedov četvrti rođak po majčinoj strani, golemo je naše bratstvo. Tu ću da se primirim dok ovdje vri k'o u loncu. Vazda se nađe neki pos'o, mogu prati prozore diplomom, ako ništa. Neko je kvalitetniji papir u pitanju, mogu ga iskoristiti i za dva pranja. U međuvremenu, malo ću usavršavati jezike, da se vratim onako pravo, poliglotski. Kao dobru i poslušnu učenicu, naučiće me zapad kako da budem surova, okrutna, zla, neosjećajna i lukava. Najbitnije je narod uvjeriti da sam bila na prvim borbenim linijama, kao mlada Partizanka. Ta gnusna laž je prvi preduslov da budem dobra političarka. Tu se vi primite, glasate za mene i ja vam krojim sudbinu dok ne umrem. Kada zauzmem položaj, samo mi Bog može suditi, a možda ni On. Biću toliko bogata i moćna, ima da sjedim sa Tvorčeve desne strane.
Narod će i dalje biti gladan i jadan, ali to nije moj problem. Mislim, ko bi se bavio trivijalnim stvarima? Valja zemlju ugurati u Evropsku Uniju, privatizovati ako je još šta ostalo, zaposliti maloga od teta Ruže što radi kod Mićka u prodavnici, žena uredno dala pare. A ja sam vam osoba od riječi, pa šta košta, da se plati. Uglavnom, sve kao i ovi bilmezi koji su sada na vlasti. Ne bih ja tu ništa mijenjala.
Na kraju, sve je ovo bila jedna teorija. Ne daj mi Bože proročke oči, vid mi nikada nije bio mutniji. Sve je ovo neka priča u domenu realnosti, ipak. Sem da sam ja političarka, naravno. Zato, daj mi ruku. I ti sa desne strane, a i ti sa lijeve. Jeste li svjesni da moramo zajedno, moja bosansko – hercegovačka braćo? Misliš da je Ukrajina daleko? Sirija, Irak, Koreja? Ne, tu su. Ako mi ne daš ruku. Ne daj da se vrati moj životni strah, jer neću preživjeti. Čuvajte me, braćo… I ja ću vas.
( za konkurs )