Trznem se. Nema je, a sad tu bila. Baba. Sad mi jabuku ponudila i kocku čokolade. Jebem mu, kontam kako nikad da probam njenu jabuku, kako nikad da se zasladim tom čokoladom. Ništa, probaću opet večeras…probaću je zadržati što duže, ne bi li mi još šta otkrila. Baba.
Upoznah je nedavno. Bješe neka tekma na tv-u, napeta, pa ostah budan do kasno. Inače ko pjevač zakovrnem, odmah nakon dnevnika. Pa se, kao pjevac, zorom i vazdignem, a oči kao fildžani. Te noći, kažem, zaglavih do ponoći. Sa prvim snom, ugledah je. U prvi mah, učini mi se nana moja, Plavkuša..Isti hod, iste kretnje, pa i lik. Kako joj priđoh, spoznah da je neka druga..spoznah da je baba, zbog crnine i drvenog križića oko vrata. Nana, naravno, nije nosila crninu, niti je imala drveni križ, ali su ličile, poput sestara. Ja, kao u nekom laganom džemperu, a dere nekakav sjeverac, sve mi kroz kosti svira. Priđe, onako sitna, blagog pogleda, te me upita za zdravlje. Veli, sine šta radiš na ovoj vjetrometini, što se gdje ne sakriješ? Vidiš kakva su vremena? Još mi reče da je moje stado u opasnosti, nadvili se vuci nad njim, pa moram pohitati da spasim što se spasiti može…Kako to reče, tako i nestade. Hajd, velim sam sebi, svašta insan sanja, svašta insanu na san izađe. Ali, narednih noći, došla bi mi opet. Bila bi sve duže sa mnom…Popili bi i kafu, pričali o ljudima, o svemu. Sve sam bio ubjeđeniji da ona i jeste moja nana, rahmetli. Pogladila bi me po glavi, baš kao ona. Pogledala bi me, baš kao ona. Jedne večeri je i upitah. Baba, jesi li ti moja nana? Ona me pogleda, odmahnu glavom, kao nije..i ode.
Večeras ću je opet pitati. Pitaću je zna li moju nanu..zna li šta ljudi počiniše, jedni drugima, poslije njenog odlaska..zna li kako su joj ostali unuci…zna li na šta njena Hercegovina danas liči, pa i Bosna, gdje su joj sva djeca…zna li da su joj Neretvu, haman pa zagadili…zna li da je svijet sve gori, a ljudi sve poganiji…zna li da joj rijetko odem na mezar, što me pojede živog…zna li…zna li…
Ako opet negira, ako je stvarno neka druga baba, bilo bi mi drago da je poselami kad je vidi…Da me spoji sa njom, da me spoji sa džennetom. Nana je tamo, sa svojim dedom. Nana je tamo i ne boli je poganost ljudi i zagađenost njene rijeke..ne boli je ni sva nepravda i očaj…Zato ću je zamoliti, spoji me, baba, sa džennetom, molim te. I hvala na toj rumenoj jabuci i kocki čokolade. Hvala od srca. Mir si mi donijela. Od sutra možeš nekome drugome dolaziti. Od sutra možeš neku drugu dušu liječiti. Moj nemir je nestao.