Sretan Božić. Zagreb prekriven snijegom. Prvi dan Božića. Velike pahulje oblikovane u savršene kristale padaju preko cijelog grada koji svijetli sa hiljadu svjetala. Pahulje snijega padaju preko krovova kuća, balkona i zgrada u kojima svijetle prozori. Iza tih prozora katolički svijet u loncima kuha sarme, u rernama ima ćurke koje mirišu na mast, začine, slast. Na prozorima su čaše mlijeka i keksi za Djeda Božićnjaka a ogromne jelke stoje na sred dnevnog boravka i sva čarolija jednog Božića je tu. U domovima širom Zagreba miriše cimet, narandžina kora bačena u kamin dok pucketa vatra, kuhano vino sa teškom aromom klinčića i limuna, istopljenog šećera, arome blagdana koja se pije u tečnom stanju. Obitelji širom Zagreba slave prvi dan Božića na isti način na koji su slavili Advent u Zagrebu. Okićeno, svjetlucavo, šareno i lijepo. Božićna čarolija koja je službeno najljepša u cijeloj Europi. Zagreb je katolički grad. Metropola. Prepun je obitelji koja slavi Božić i samim tim je prirodno postao centar Adventa u ovo vrijeme godine. Centar čarolije. Pahulje padaju preko grada na Božićno jutro kao magija i stapaju se sa beskrajnim svjetlima prozora, toplih domova, vatre u kaminima, iskrama svijeća, lampica, žarulja i sijalica koje blješte sa svih strana. Ogromne jelke prkose vremenu i ledu koji ih okružuje iza staklenih prozora, dugih hodnika, vremena i prostora i šire svoju čaroliju na sve oko sebe. Božićna čarolija pada kao sjajna čestica na ljude koji se približe dovoljno i ugrabe svoj komad Božića na vrijeme. Na vrijeme stignu da kupe svoju čaroliju. Božić koji poznajemo danas košta. Advent u Zagrebu košta. Prva stvar kod Božića je da ga ljudi moraju platiti ako žele čaroliju u svom domu, svojoj djeci, obitelji, partneru i prijateljima. Platiti prvo treba kineze koji prave čaroliju tokom cijele godine u garažama kao dobri vilenjaci, onda platiti struju za sve te sijalice i sav taj sjaj, platiti i hranu koja se jede sa grižnjom savjesti jer se debljamo za vrijeme blagdana i moramo na dijetu odmah iza ručka, večere i slavlja, sve te detalje treba platiti ako želimo kao pravi katolički svijet-Božić u našem životu. Rađanje Isusa u toj noći košta prosječnu obitelj jako, jako mnogo i svake godine je razlika između Božića u gradu sve veća od Božića u kućama širom grada i stanovima a potom i taj Božić više nema veze sa onim Božićom u srcu ljudi. Sve to košta. Kartice se peglaju, nasmijani Djed Božićnjak se smije, sobovi vuku saonice preko zvjezdanog neba i pokloni padaju sa svih strana-Samo onoj djeci koja imaju pravo na Božićnu Čaroliju a to pravo se kupi novcem. Jednostavno je. Svi mogu uživati sve dok plaćaju svoj Božić. I tako je prvi dan Božića u Zagrebu započeo jednostavno, hladno jutro iznad grada donosi mirne pahulje zašiljene u tanke kristale koje padaju na ulice okićene velikim vijencima od borovine, staklenih kuglica boje zlata i sijalica koje blješte kroz ledeno sivo jutro. Grad je kao nacrtana čestitka na razglednicama koje se prodaju širom zemlje ''Advent u Zagrebu''. Savršena slika grada na prvi dan Božića. Okićen, topal, svjetlucav i bajkovit. Od te savršene slike grada u Božićno jutro odudara jedino leš djevojčice koji leži između dva kontenjera na rubu parka s pogledom na Katedralu i Cvjetni Trg.
Djevojčica leži prekrivena snijegom. Pahulje padaju tako tiho preko njene plave kose da se čini kao da spava, na njenim trepavicama su se od suza stvorili mali komadići leda i oči su joj zatvorene, usne blijede a na koži bijeloj poput snijega koji pada stvaraju se mali kristali zaleđene kore i ona djeluje poput lutke ostavljene na snijegu. Djeluje kao da će otvorili oči, otresti snijeg sa svoje tanke jakne, malih cipela i potrčati prema gradu, u susret velikoj jelki u centru grada. Djevojčica ne ustaje. Mrtva je. Umrla je prije par sati, u dva ujutro je led konačno ubio. Prije toga je bila u Zagrebu, u centru grada, šetala je između izloga, promatrala sjaj Božića u prvom redu i čekala da je netko od svih tih dobrih ljudi povede sa sobom nekako, negdje i zauvijek. Djevojčica se zvala Anica, imala je 12 godina, bila je jedno od šestero djece majke alkoholičarke i nezaposlenog oca i živjeli su na rubu Zagreba u trošnoj kućici koju su sagradili za vrijeme rata, potom je njena obitelj samo rasla u toj maloj kući a ona vremenom postajala višak sve do trenutka kad je sjela na autobus prije par sati i sama došla u Zagreb da doživi Božićnu Čaroliju koju je vidjela na televiziji. Imali su televiziju a na televiziji je lijepa žena pričala kako je prekrasan Božić u Zagrebu, kako dolaze ljudi širom svijeta, kako je to najljepše doba godine, kako se dešava magija, čarolija, nešto nevjerovatno. Anica je gledala u televiziju i pitala majku hoće li je odvesti na Advent u Zagrebu a njena majka joj je odgovorila kao i uvijek glasno i otresito-Ne znam šta ćemo jesti sutra a ne da te vodam po Adventu i Zagrebu, jesi li normalna! Potom je bila toliko uzrujana da je udarila Anicu po glavi i otjerala je u drugu sobu da bude sa ostalom djecom, njena starija braća i sestre su bili u školi a snijeg je padao svom snagom. Sve je počelo sa snijegom sjećala se Anica dok je izašla iz kuće i ukrala nešto novca sa televizije gdje je vidjela reklame za Advent u Zagrebu. Trenutak kad je ukrala taj novac znala je da se ne smije vratiti kući, da će je otac prebiti, majka ubiti i da će se samo najgore desiti ali ona je ukrala taj novac, malo novca s kojim je kupila malo Božićne Čarolije. Trenutak kad je ukrala taj novac odredio je njen kraj i njenu sudbinu ali ona se nije pokajala ni jednog trenutka. Ušla je u autobus i došla do Zagreba za 45 minuta. Čarolija je bila tu ispred nje na dohvat ruke u kojoj je imala nešto novca da je ugrabi.
Anica je izašla u centru grada, nitko je nije pitao gdje ide i šta radi. Osjetila je zapravo kako je nitko ne vidi. Taj osjećaj je postao jako ugodan. Voljela je taj osjećaj jer joj je davao slobodu. Mama bi je uvijek gledala i osjetila je njene poglede svuda po sebi kako je ujedaju i mrze a ovi ljudi u gradu ne gledaju u nju dok šeta sama između izloga i promatra čitav novi svijet stvoren samo za nju. Ona je doživjela Božić u Zagrebu i sve je bilo savršeno. Na početku je šetala ulicama u kojima se svijet gurao oko drvenih kućica prepunih lizalica, šećerne vune, lonaca sa vinom, balona i svjetlećih iskri. Šetala je malenim selom sagrađenim kao na crtanom filmu i vidjela kolibu sa Djedom Božićnjakom u kojoj se guraju djeca, sjede mu u krilu a on im daje velike darove, velike vreće u kojima su umotani pokloni, mede, bombonjere, princeze, lutke, igračke, čokolade i sve vrste sreće koja se može kupiti. Anica je šetala tim selom i gledala magiju koja se stvara ispred nje i samo za nju. Glazba je dopirala sa svih strana, malene kolibe su bile pune teglica meda, džema, kolača i šećernih bombona a djeca sa roditeljima su nervozno grabila komade roze vune i jela brzo i gladno dok su drveća blistala sa stotinama svjetala visoko u noćno nebo razbijajući tamu i donoseći svjetlost. Anica je prvi put u životu vidjela šta je sreća. Sreća je ne brinuti se ni za šta. U tom selu prepunom svjetla i ukrasa nije postojala ni jedna jedina briga i vjerovala je kao što sva djeca vjeruju da tome nema kraja a potom je osjetila miris peciva i sjetila se kako je gladna…
Glad. Glad se pojavila kao stvarnost u toj čaroliji. Čarolija je djelovala kratko i sad je gladna u svom tom sjaju, ljepoti i magiji njen želudac se grči od mirisa pice i slanog tijesta koji dopire iz pekara ukrašenih u stilu kućice Ivice i Marice. Anica je imala samo 15 kuna kod sebe. To je bilo dosta za dva mala peciva ili za jednu šećernu vunu. Morala je odlučiti. Znala je da želi rozu vunu i potom otišla kod fine starice koja joj je napravila veliki oblak šećerne vune, uzela njen novac i pozdravila je a potom je Anica zagrizla šećerni oblak vjerujući kako je on pun soka i okusa a onda je vuna nestala u njenim ustima kao voda, nestajala je sa svakim zalogajem kao nestvaran oblak od šećera i praha koji se topi na sam dodir, balon od sapunice, magla pred očima, njena glad je bila još veća od rastopljenog šećera a potom je shvatila da joj je i hladno pomalo…
Glad i hladnoća su je napali kao krvoločni psi svuda po tijelu i unutar njenog malog tijela. Ona je bila sitna djevojčica, krupnih plavih očiju i samo je porazgovarala sa tom ženom koja je napravila rozi oblak od šećerne vune za nju te noći. Anica je potom šetala gradom sasvim sama dok su sati prolazili a ljudi bilo sve manje i manje…
Ne radi se o tome da ne vidimo i ne znamo. Radi se o tome da odaberemo neznanje. Odaberemo okrenuti pogled na drugu stranu. Dok pečemo hrpe mesa na roštiljima ne mislimo na mesare, klaonice, meki pogled teleta, janjeta i zeca kako nas promatra sa medenim i toplim očima a onda mu mesar zabija nož duboko u vrat, utrobu i vuče prema sebi dok sva ta krv pada preko bijelog krzna, meke i tople kože i razlijeva se u krik a potom oči gube sjaj. Mrtva životinja u mesari nije onaj ćevap ili kobasica koja onako sočno miriše na roštilju. Ne mislimo na to. Ljudi su majstori u tome da ne misle na ono što ih istinski uznemirava a da misle na površne stvari koje služe da se odvrati pažnja sa stvarnosti. Naravno da je mnogo ljudi primjetilo usamljenu djevojčicu kako luta selom sagrađenim u centru Zagreba, naravno da je mnogo ljudi okrenulo glavu kad je vidjelo njene ofucane cipelice, tanku jaknu koja nije bila nikako za zimu i umorne ruke koje su visile bez ikoga da je drži i provede kroz noć. Nijedan od tih ljudi nije htio da zna šta tako mala djevojčica radi sama u Zagrebu, hoda ulicama kroz noć i stoji pred izlogom držeći jedan dlan na staklu udaljena svega nekoliko centimetara od prekrasnih bijelih torti i čokoladnih krema pravljenih bogatoj zagrebačkoj gospodi. Nitko ne želi znati. Anica je vjerovala kako je nitko nije vidio, vidjeli su ali nisu pitali. Nije nikoga bilo briga jer svi imaju obaveze. Anica je prošla pored jedne žene koja je upravo izašla iz prodavnice i kad je vidjela ta žena tako loše obučeno dijete na zimi zastala je i htjela da progovori, pogledala je duboko u Anicine oči a potom sama sebi rekla ''Imaš obaveza, čekaju te kući, imaš još dosta toga da kupiš, ovo nije tvoj problem'' okrenula je glavu od Anice i nastavila dalje sa teškim kesama dok je Anica vjerovala kako je ta žena nije ni vidjela. Vidjeli su je svi kad promotrimo unatrag u tom Zagrebu ali nitko je nije u suštini htio sagledati. Vidjeli su mnogi da ta djevojčica hoda u pocjepanim cipelicama, tankoj jaknici i veoma tankim hlačama i svi su pretpostavili da je to problem njenih roditelja. Nikako problem koji postoji u Božićnoj Čaroliji. Avet u Zagrebu. Ličila je na malenu avet, avetinja koja se našla u centru prekrasnog i nasmijanog svijeta. Djece koja vrište na ogromnim ljuljačkama, jedu masne picete, kupuju lizalice velikih oblika i šarenih boja a potom ih bace u smeće jer nisu ukusne kako izgledaju. Anica je ostala bez snage u ponoć a potom se sklonila u park kad je snijeg počeo padati svom snagom, zvona crkve su se oglasila i rodio se Isus.
Anica je stajala u ponoć ispred Katedrale i promatrala sav taj svijet u kaputima i bundama crne boje, krem boje, bijele boje, svi su nasmijani izlazili, grlili se i pričali. Bila je izostavljena sa te slike. Nije postojala na tim slikama koje je vidjela na televiziji. Anica je shvatila prekasno da se mora platiti Djed Božićnjak ako želiš da uđeš u njegovu kućicu i slikaš se u njegovom krilu, poklone daju roditelji iza kućice čovjeku koji onda da poklone Djedu Božićnjaku shvatila je da lažu. Promatrala je sa jedne malene klupice kuću Djeda Božićnjaka i vidjela ga je kad je izašao iza kućice i skinuo bradu, bio je to običan čovjek, pušio je cigaru, psovao na nekoga iza kuće a potom popio par velikih gutljaja pive i popišao se na ukrašen bor. Anica je to vidjela i ostala paralizirana. Lagali su je. Na televiziji su lagali. Mama nije lagala. Mama je rekla da nemaju šta jesti. Anica sad nema šta da jede a ne smije s evratit kući jer će je ubiti. Boji se. I tako ona hoda ukrašenim gradom ispod milion svjetala nadajući se čaroliji. Ne može biti drugačije pomislila je milion puta dok je glad rezala njen stomak ako pas koji ujeda kroz meso a led poput stakla se zabija kroz tanku odjeću sve do srca. Anica misli da će se nešto desiti čarobno, samo za nju, netko i nešto mora postojati u ovom gradu. Ona shvaća da Božić postoji samo onima koji ga mogu kupiti a njen je bio onaj oblak od šećerne vune obojene u rozo. To je bio komad Božića koji je sebi mogla priuštiti i koji je ukrala od svoje mame kojoj se sad ne može vratiti. Anica se sakriva u parku kod kontenjera i ulazi u jednu rupu između koji prekriva sa kartonskom kutijom, ona govori sebi da će se samo malo odmoriti a onda ustati i krenuti dalje, u čaroliju, u Advent i u Zagreb koji blista ispred nje na dodir dlana. Samo malo da odmori, da se ugrije, da legne i da zaspe. Promatra grad koji sija ispred nje a pahulje postaju kao sijalice i sve se stapa u jednu kuglu svjetlosti, topline, čarolije i nestaje ispred nje. Njene noge je bole, osjeća kako led reže svaki dio njenih stopala i suze joj naviru od količine bola a potom se pretvaraju u led. U led se pretvara njeno meso, mišići i njeno maleno srce djevojčice koje je gladovalo za čarolijom. U tom trenutku ona ugleda svjetlost jaču nego ikada, ispred nje se stvori čarobna jelka na kojoj su visili razni kolači, torte, lizalice, svijeće i darovi i njena malena ruka kreće prema jelki a ona potom nestaje kao vuna od šećera u njenim ustima, ruka joj pada natrag u krilo a srce joj staje od leda i konačno joj je toplo. Doživjela je Advent u Zagrebu kako je oduvijek htjela i konačno je slobodna.
Sretan Božić. Jutro na televiziji sa nasmijanim voditeljima u jutarnjem programu u kojem je okićena još jedna jelka veselo pričaju o prvom danu Božića. Lijepa i dobra voditeljica koja gleda u kameru prpošno i mekim glasom priča o čaroliji grada Zagreba u ovo doba godine, emitira se prilog sa razgovorima i turistima, gostima i građanima. Svi su sretni. Zalijevaju čašama vina Isusovo rođenje, pucaju petarde, vatromet, hrana se presipa iz lonaca, masnoća sa svih strana i pokloni. Svi imaju poklone, darove, liste želja, zahtjeva i prohtjeva a pjani i debeli Djed Božićnjaci ludo i veselo bacaju darove svoj dobroj djeci-Dobroj djeci koja imaju novca naravno. Dobrota bez novca ne vrijedi za Božić- Nema razloga da budeš dobar ako nemaš novca. Ako imaš novca možeš biti i loš. Isus se rodio u štalici, sa životinjama, tri mudraca su donijela poklone prateći zvijezdu na noćnom nebu a danas pratimo reklame na ekranu televizora i gdje nas one odvedu tu poklanjamo novac i kupujemo čaroliju svake godine iznova. Anica leži mrtva između dva kontenjera i upravo je jedan dečko koji radi kao smećar otkriva, povraća od šoka dok se na televiziji smješka ljubazna voditeljica i priča o rekordnoj posjeti gostiju ove godine u Zagrebu. Prilaze mu kolege i šokirano otkrivaju maleno tijelo djevojčice prekriveno ledom i snijegom. Stariji čovjek prolazi i uzima telefon, svi se skupljaju oko kontenjera a svjetlost grada obasipa Božićnom Čarolijom Zagreb i sve njegove stanovnike. Vijesti idu jedna za drugom u jutarnjem programu između reklama za savršen Božić između sva kontenjera leži Anica koja nikad više neće doživjeti Božić kao i milioni druge djece širom planete…Ali ona se ne računaju. Dobrota se ne računa i ne vrijedi jer ne plaća ništa. Nijedno od te djece se ne računa na listi Djeda Božićnjaka. Nijedno. Osim kad dobivaju paketiće socijalne pomoći koji nisu ni nalih onim paketićima koje dijeli Djed Božičnjak bogatoj i dobroj djeci. Ova djeca se ne računaju i nikad neće. Ne mogu platiti Advent u Zagrebu ni bilo gdje drugo na svijetu. Jutarnji program završava, hitna pomoć dolazi, mnogo svijeta se skupilo oko kontenjera i kao svjetiljke prate Anicu na posljednjem putu prema mrtvačnici na Božićno jutro. Svjetlost se raspršila u hiljade sjajnih čestica i okružila grad kao nikad prije donoseći zvukove radosti, mira, ljubavi i nade. Sretan Božić svima!