Išao sam u nedjelju na autopijacu jer volim da ponekad odem tamo. To mi dođe kao neki lokalni safari i odlaske tamo doživljavam čak pomalo egzotično. Dok parkiram osjećam jak nalet adrenalina. Autopijaca u meni budi neke čudne osjećaje. Naumpada mi kako je jedan rođak koji ima turističku agenciju više puta turiste vodio da vide autopijacu; neki su čak dolazili i tražili turu. Helem, radujem se što ću vidjeti svašta, možda nešto i kupiti. Drago mi je jer ću možda nekog poznatog sresti, pitat' za zdravlje i ima l' korone. Ipak, nisam skroz rahat. Ipak, nije autopijaca baš tako jednostavan fenomen. Tu nastupa moja deformacija: sve se mora dubinski analizirati.
Nisam rahat jer se ne osjećam baš najsigurnije. Još i ova korona. Maska, rukavice, šal, sve je tu - protiv korone ćemo relativno lahko. Kako protiv nas?
Kažem, volim što sam tu, volim vidjeti sve te stvari i ljude, ali me obuzima neka jeza kada vidim nekoliko vatri koje gore po ćoškovima, prodavači se griju oko njih. Podsjeća me na jednu scenu iz Nadrealista. Smrdi siromašto, smrdi džeparenje. Uvijek me strah šibicara i njihovog nametljivog iznuđivanja novca. Znam kako rade, čitao sam kako skupljaju mušterije. Jednom su me pokušali prevariti. Šetam među štandovima i najlonima i ne znam baš zasigurno gdje sam.
Jer, autopijaca je ni tamo - ni 'vamo. Ni u gradu, ni van grada. Ona nema stalnost niti trajnost, ali nije ni sporadična. Autopijaca je u svoj svojoj anarhičnosti ipak nekako uređena. Ipak tu ima neki sistem, iako se haman nikako ne vidi. Ona je jedan od najboljih primjera liminalnosti; autopijaca je međuprostor, jedan limbo, koji povezuje različite svjetove iz kojih dolaze ljudi koji se na njoj zatrefe.
Na autopijaci se mogu naći ljudi svih nacionalnosti, vjerskih pripadnosti, razina obrazovanja i imovinskog stanja. Postoji ustaljen kod ponašanja prodavača i mušterija. Naprimjer, sve mušterije izgledaju kao da paze na tašne, novčanike i džepove, a opet redovno nečiji đuzdan zaplati. S druge strane pulta, svi prodavači balansiraju između naprasnog uvaljivanja robe i dizanja cijene istoj toj robi nezainteresiranim stavom. Postoji na autopijaci i specifičan dijalekt, ono što mene najviše zanima. Naime, nema tu (ili ga rijetko ima) persiranja niti sa jedne strane. Nema složenih rečenica. Nema pozdrava između kupca i prodavača. Razgovor je napet, obje strane mu pristupaju sa pretpostavkom da će biti prevarene ili oštećene.
More stvari razastrtih po najlonima i starim itisonima, ukradenih stvari, stvari iz cijelog svijeta, talasa se ''po sudu Božijem krivo i nekrivo'' na autopijaci. Svaka stvar koja talasa to more vrijednog otpada ima svoju priču. Razmišljam o bivšim vlasnicima nekog starinskog pribora za jelo koji stoji uz dvije kristalne zdjelice iz seta koji ima moja nana. Pitam prodavačicu koliko su zdjelice, kupio bih jer su dvije u naninom setu okrnjene. Kaže mi po marku. Šutim jer se čudim kako ne zna da je to zaječarski kristal, a ona će mi: ''eto ti obje za marku''. Nisam ih kupio.
Hodam dalje, čujem jednog čovjeka kako viče: ''Cigani, radite Cigani. Oslobodili smo ovo da vi radite!''. Okrenem se da vidim ko je i vidim da je to jedna poznata marindvorska maskota, pijanac i (pretpostavljam) PTSP-evac, koji se često može čuti pred SCC-om kako viče: ''Ja sam beg, poklonite se begu''. Cigani mu ne odgovaraju, smiju se, a to ga razljućuje, pa će onda iz sve snage: ''Cigani, vi nemate vjere, Ciganii!'', a oni mu svi uglas, kao da su vježbali, opsovaše balijsku mater.
Mislim: o, zemljo Indijo! Samo fali da me pregazi rikša i ne bi bilo razlike. A onda - vrhunac! Dramska kulminacija. Na jednom štandu, zapravo na betonu, stoji desetine diplomskih radova. Gledam i ne vjerujem. Vjerovao sam sve do tada da znam gdje živim, da znam šta me okružuje. Držao sam da sam racionalan i svjestan stanja u kojem kolektivno preživljavamo. Međutim, šok mi ukazuje da sam još nezreo. Još ja nisam svjestan gdje živim. Kroz zube pitam pošto su. Kaže mi čovjek ‒ po pet maraka.
Bosno i Hercegovino, lijepa zemljo, ružna državo, autopijaca - to smo ti mi...
Damir Bešlija
