„Ljudi jeste li svjesni da placamo 100 kermi za prijavu diplomskog“? U govornika svi blijedo gledaju i slijezu ramenima.
„Dajte, hajmo potpisati peticiju, pa Italijani i Srbisti i ne pisu diplomski rad“! Reakcija prisutnih studenata izostaje.
Nakon što je orni student pokrenuo peticiju, sakupio oko dvjesta potpisa krenuo je Kafkin proces. Profesori nemaju nikakva ovlaštenja, a studentska služba ne zna šta se radi sa peticijama i nema informaciju koji odsjek piše diplomski rad, a koji ne. Sekretarica Mica bi trebala da ima sve odgovore. Pred Micinom kancelarijom čeka deset studenata, nakon sat vremena stajanja i prebacivanja s noge na nogu konačno se vrata otvaraju. Mica je starija ženica koji očigledno radi posao svih ljudi na fakultetu. Na pitanje o peticiji, odgovara: „ Ma ko vam je rekao da dođete kod mene? Ne mogu se i s tim sad bakćati, hajte djeco kod prodekana za nastavu“. Prodekan je ljubazna teta koja bi možda i izašla u susret napaćenim studentskim dušama, ali nije upoznata s informacijom da se prijava za diplomski uopste plaća. Dok prodekan nestaje u lavirintu ponosne montažne konzerve koja ima status fakulteta, studenti ostaju da čekaju u kancelariji. Zbog upotrebe množine, čovjek bi pomislio da u najmanju ruku deset mladih, odlučnih, samouvjerenih studenata čekaju da pravda bude zadovoljena i da se cijena sa sto vrati na prvobitnih 80 maraka. Ali ne, prvi utisak je pogrešan. U kancelariji se nalaze tri pogubljena studenta koji nisu sigurni da li su pošli ili su došli. Cilj djeluje skromno, ali kad bi se ispunio stekao bi se utisak da se nešto i može promjeniti u našoj napaćenoj zemlji i da neko ipak sluša ovu omladinu koja se truje u menzi i pljuje žohare iz teško plaćenog nesa. Prodekan se vraća sa naštimanim osmjehom i obavještenjem da se obrate šefici svog odsjeka, ona bi trebala da zna kakva je dalja procedura. Šefici odsjeka naravno nije jasno zašto se baš njoj obraćaju, to su ipak trivijalni problemi. Sve je to u nadležnosti Univerziteta. Ko je taj Univerzitet šta će njemu naših bjednih 20 maraka. Pa vidite, to je već viša matematika, potrebno je obratiti se pravnom odjeljenju Univerziteta. Konkretno ime i prezime osobe kojoj bi se dalje mogli obratiti je nemoguće dobiti. E tu već studenti dižu ruke od svog poduhvata, i tješe se mišlju da su „bar pokušali nešto promjeniti“
„Narucila sam ti produženu sa šlagom, što se zadržaste toliko“?
„Pa da ste papci jedni podržali akciju, sad bi rakojim pobjedu zalivali, a ne džabaljebarili ovdje“.
„Ne laprdaj, znao si od početka da se boriš protiv vjetrenjača, ako si htio nešto postići trebao si se lancima vezati za ulaz faksa, drugačije ne ide. Nego ima li ko papir da zapišemo koliko nam alkohola i mesa treba za nedjelju“.
„Evo imaš mjesta sa strane na ovoj dvolisnici, i tako mi ova peticija više ni za šta ne služi“.
